Aktuelne teme Feminizmi

Zašto svaka ‘Prva žena na/u…’ nije razlog za slavlje

Ako obratite pažnju na članke prisutne u raznim kako svjetskim tako i domaćim medijima, sasvim je lako primijetiti nemali broj naslova koji koriste neku varijaciju šablone ‘Prva žena na/u __________’. Dok u samom isticanju i reprezentaciji navedenih žena u medijskom prostoru kao simbola pomaka unaprijed u kontekstu ostvarenja rodne ravnopravnosti ne postoji apsolutno ništa sporno, često slavljenje istih kao feminističkih ikona našeg doba isključivo na temelju njihove ‘prvosti’ ili pak slavljenje tek naizgled postignutog percipiranog društvenog napretka u pogledu uspješne uspostave inkluzivnog sistema lišenog nejednakosti, ponekad je u najmanju ruku pretjerano, ako ne i sasvim neutemeljeno.

Dok se razlog za odbijanjem proglašavanja određene ličnosti feminističkom heroinom odnosi na djelovanje konkretne žene o kojoj se u određenom slučaju radi, razlog koji stoji iza općenitog odbijanja slavljenja ‘prvosti’ bilo koje žene o kojoj je riječ vrlo često leži u činjenici da isto ni na koji način ne predstavlja korak ka povoljnijem položaju za sve niti čini išta više od puke iluzije ukidanja sveprisutne društvenim uređenjem uzrokovane nejednakosti za koju je moguće tvrditi da disproporcionalno pogađa žene kao skupinu diskriminiranu kako na temelju roda tako i na temelju nebrojenih drugih faktora koji pak pogađaju i žene i muškarce.

Dok prva žena na čelu utjecajne organizacije ili pak obnašateljica određene funkcije zasigurno predstavlja napredak u granicama trenutnog patrijarhalno-kapitalističkog društvenog uređenja (ma koliko on nezamjetan bio) u kontekstu onoga što isti smatra rodnom ravnopravnošću iz razloga što je takva pozicija uopće postala dostupna ženi, činjenica da se radi baš o toj, a ne o nekoj drugoj ženskoj osobi nerijetko ni na koji način ne doprinosi općenitom boljitku žena, niti pak često ista na temelju vlastitog djelovanja zaslužuje ikakvu hvalu feministkinja kao zagovaračica jednakosti budući da istinska jednakost i borba za ženska, kao ljudska prava obuhvaća mnogo više faktora od samog roda. (Kao što je primjerice moguće tvrditi u nedavnom slučaju Gine Haspel). No, iako je mnogo lakše uočiti kao i objasniti zašto sve žene na visokim pozicijama ne zaslužuju status feminističke heroine i borkinje za ženska prava te iako postoji nemali broj istih, fokus ovog članka ipak neće ostati na problematičnim ženskim javnim ličnostima te će one ostati predmetom neke druge rasprave. Ono čime se trenutno namjeravam pozabaviti mnogo je manje opipljivo od slučaja kontroverzne buduće direktorice CIA-e, no ima neusporedivo veći utjecaj na trenutno stanje glede položaja žena u društvu.

Ovdje započinje govor o spomenutoj nejednakosti usađenoj u postojeće društveno uređenje.

Kao prvo, samo slavljenje svake instance reprezentacije žena u raznim aspektima javnog života koja odudara od tradicionalnih rodnih uloga ukazuje upravo na to da istinski razlog za slavlje još ne postoji, već postoji tek onaj za – zabrinutost. Nadalje, nije li zabrinjavajuće što je u današnje vrijeme svaka žena koja uspije u društvenom probitku slavljena zbog teškog puta koji je, uz ostale prepreke, neizbježno morala proći i upravo zato što se sa svih strana prešutno ili malo glasnije priznaje da je rodna diskriminacija ‘normalna’ ženska stvarnost pri ostvarenju karijere? Nije li već to pokazatelj izuzetno lošeg položaja žena budući da u društvu koje uistinu pruža podjednake prilike i ženama i muškarcima ne bi postojala potreba da svaka žena na imalo višoj poziciji postane naslovna vijest svih medija?

Slavljenjem ‘prvosti’ u određenom aspektu društvenog djelovanja, položaj žena ni na koji se način ne poboljšava budući da se radi o sasvim pogrešnom pristupu postojećem problemu nejednakosti. Moć i dalje ostaje u rukama nekolicine što posljedično omogućava i stvaranje nadređenog odnosa nad svima onima koji navedenu moć ne posjeduju, s jedinom razlikom što sada dio te nekolicine čine i žene.  Također, reprezentacija nekolicine odabranih žena, nije i ne može biti smatrana i dovoljnom reprezentacijom žena kao društvene skupine. U raznim slučajevima ove vrste u kontekstu rodne ravnopravnosti često je moguće primijetiti i govore o ‘razbijanju staklenog stropa‘ putem primjerice uvođenja ženskih kvota, stipendiranja studentica na predominantno muškim fakultetima i tome sličnim mjerama kako bi i druge dobile priliku postati poput ‘Prve žene na/u ________’, što, iako samo po sebi donosi dobrobit malom broju sretnica, i dalje ne prodire niti blizu srži uzroka rodne nejednakosti već samo ublažava njezine simptome.

Ako se samo jedna žena uspije uzdignuti, pobijediti sve otežavajuće okolnosti i dobiti priliku za istim tretmanom koji uživaju njezini muški kolege, ne možemo govoriti o postojanju rodne jednakosti. Možemo li o njoj govoriti ako se na jednakoj poziciji s muškarcima uspije naći još 10 žena? 100? 1000 njih? Naravno da ne. Jednakost nužno mora uključivati sve, a ne tek neke članove određenih društvenih skupina. Slavlje povodom postavljanja nekolicine žena na poziciju moći slavljenje je ‘jednakosti među jednakijima’, jednakosti koja postoji jedino među već privilegiranima unutar društvene hijerarhije. Smatrati da će jednakost biti uspostavljena kada polovicu najmoćnijih budu činile žene sasvim je apsurdno stoga što takav stav rod posmatra kao postojeći gotovo u vakuumu te izuzet od utjecaja drugih društvenih struktura.  Stoga, kako bi rodna jednakost uistinu mogla biti ispravno uspostavljena (a time i moć pravedno raspoređena), ona mora biti sagledana u širem smislu. To jest, u njenom je kontekstu od iznimne važnosti u obzir uzeti i povezanost iste s drugim faktorima poput primjerice klase ili pak koje druge odrednice korištene u svrhu rangiranja pojedinaca/ki na hijerarhijskoj ljestvici.

Budući da su sva kapitalistička društva nužno utemeljena na hijerarhiji te odobravanju prevlasti vladajuće manjine nad obespravljenom većinom kao i nejednakosti među društvenim skupinama koja često veoma nalikuje dinamici patrijarhalnog viđenja odnosa ‘dominantnog muškarca’ i ‘podložne žene’, potrebno je prihvatiti da je postizanje rodne jednakosti unutar granica postojećeg sistema naprosto nemoguće te je o njoj na takav način sasvim besmisleno govoriti. Unutar opisanog kapitalistički-patrijarhalnog društva moguće je reći da žene trpe svojevrsnu ‘duplu opresiju’ – onu utemeljenu na klasi i onu utemeljenu na rodu. Ovisno o klasnoj pripadnosti žena će u društvu uživati povoljniji ili manje povoljan položaj, dok će na temelju rodne pripadnosti uživati podređeni položaj u odnosu na muškarca istog klasnog statusa. U opisanom će društvu, stoga, žena na najprivilegiranijoj poziciji i dalje nužno uživati lošiji položaj od muškarca na istoj, dok će osoba u najpotlačenijoj klasnoj i rodnoj poziciji uvijek nužno biti žena. U mnogim slučajevima žena na utjecajnim pozicijama ublaženi bivaju utjecaji samo jednog od dva navedena tipa opresije (bilo klasne bilo rodne) i dalje ih ostavljajući tek u drugačijoj vrsti podređenog položaja unutar društvene strukture s permanentno prisutnim disbalansom moći u ovom ili onom obliku.

Sada postaje sasvim jasno da puko dovođenje žena na pozicije moći u ime borbe protiv patrijarhata putem povećanja dostupnosti vrha društvene ljestvice odabranim pripadnicama rodno i/ili klasno obespravljenih ne samo da nije dovoljno za istinsku uspostavu (rodne) ravnopravnosti, već i predstavlja oblik prihvaćanja sasvim neopravdano postojeće hijerarhijske prevlasti jednog/e pojedinca/ke nad drugim/om. Nije nam potrebno iznaći način da razbijemo stakleni strop ili pak uspijemo u ‘muškom svijetu’, već moramo pronaći način za uklanjanjem uzroka postojanja istih. Moguće je, dakle, konstatirati da “borbom protiv patrijarhata unutar okvira kapitalizma disbalans moći nikada ne može nestati već samo može postati manje primjetan u jednom i uočljiviji u drugom aspektu ženskih života. Kako bi uspostava rodne jednakosti postala moguća, rušenje klasnog sustava također je nužno, no to ne znači da je rodna jednakost jedino što će odmak od kapitalizma donijeti. Uspostava društva jednakosti mora početi od žena kao trpljenica višestruke opresije, no one nisu jedine koje tada čeka pozitivan pomak. Rušenje kapitalizma u svrhu ženskog oslobođenja, eliminacijom hijerarhijsko-klasnog sustava, nužno će dovesti i do boljitka svih, na bilo koji način potlačenih, društvenih skupina.”

Dosta je uzaludnog penjanja nestabilnim ljestvama društvenog uređenja ne bi li se uspele na njihov vrh! Srušimo ljestve!

Posuđeno sa: Libela.org