Aktuelne teme Globalne teme Lokalne teme

Prepoznajte osobu, a ne invaliditet

Mikayla Holmgren je dobila dvije nagrade na takmičenju Miss USA@mikholmgren_inspiring_others/Instagram

Osobe sa invaliditetom sve više i sve jače ruše nametnute tabue.

Treći decembar se obilježava kao Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, a prema konvenciji koju je 1982. donijela Generalna skupštine UN-a. Taj dan se širom svijeta promovišu prava i dignitet osoba sa invaliditetom, a ja razmišljam kako smo kao čovječanstvo došli do toga da promicanje njihovih prava svedemo na jedan dan.

Zašto? Jer, osobe sa invaliditetom su prvenstveno osobe, sa svim svojim nadanjima, željama, snovima, znanjima, mogućnostima, limitima, baš kao i bilo koja druga osoba, rođena bilo gdje u svijetu. Nikada nisam mogla prihvatiti odnos „milosrđa“ prema takvim osobama.

Kao majci djeteta sa poteškoćama, nevjerovatno mi teško padaju ograničena mišljenja koja ljudi imaju o njima. Često se pitam je li to stvar neznanja, loše informisanosti, straha. Iz čega proizilazi tabu kojeg imamo?

Ipak, te stereotipne tabue osobe sa invaliditetom svakodnevno ruše, i baš me je razveselio primjer Mikayle Holmgren, djevojke s Downovim sindromom koja je došla do finala državnog natjecanja za Miss SAD-a i dobila dvije nagrade, “Spirit of Miss USA” i “Director’s Award”. Njen osmijeh na sceni i njeno samopouzdanje govore sami za sebe.

Zalaganjem se može sve postići

Mikayla je rođena za scenu, pomislih. U svojim izjavama za novinare i sama kaže da je odmalena voljela biti na sceni, plesati, sama osmišljavati koreografije, itd. Divna mlada dama je pokazala svijetu da svojom voljom, zalaganjem i trudom svako može postići ono što hoće, bio on osoba sa invaliditetom ili ne.

To je poenta – osoba je osoba prije svega, a tek poslije nam se lijepe “etikete” uvriježenih društvenih normi. Pa smo onda sa invaliditetom, bez ekstremiteta, sa intelektualnim poteškoćama, crni, bijeli, žuti, različitih vjeroispovijesti, svjetonazora, itd.

Zato me je Mikayla tako silno obradovala. Sruši ona sve te tabue za vrlo kratko vrijeme i sada cijeli svijet bruji o tome koliko je lijepa i šarmantna i malo ko zapaža njen „invaliditet“.

To koliko smo mi „u kalupu“ najbolje pokazuje činjenica da se trudimo jedan dan u godini obilježiti u promicanju prava osoba sa invaliditetom, a ona su, nažalost, polje za kršenje u nebrojeno puno država i sistema. Iako se značajan broj organizacija, udruženja, grupa ili pojedinaca širom svijeta pokušava izboriti za bolju sliku i više prihvaćenosti, u realnosti nerijetko je baš tabu prava prepreka.

Nije to ni novac, ni budžet, ni nedostatak kapaciteta, niti išta slično. Osnovna prepreka je nepoznanica, nešto o čemu se „ne govori“ dovoljno glasno. Uglavnom vlada mišljenje da se „to dešava tamo nekome, negdje, nije meni”; “ne dao mi Bog da ja imam takvo dijete”; “joj jadničak, teško njemu/njoj” i još nebrojeno najnevjerovatnijih rečenica koje sam čula tokom godina.

Takvi stavovi uglavnom vode u „politiku milosrđa”,  pa se osobe sa invaliditetom sažalijeva. Ne vidi se njihova osobenost, invaliditet ih obilježava i to okolina vidi. Invaliditet, ne osobu. Onako, kod nas na Balkanu još ih vide kao “ljude za sadake”. Kad se samo sjetim koliko sam puta od naših vlastodržaca, a u borbi za osnovna prava sopstvenog djeteta čula riječi „mi smo vama dali“, prosto mi se vrišti. Oni su dali, nije da imate pravo, oni gospodare njihovim pravom da budu osobe.

Rušenje tabua

Međutim, jedna stvar uvijek pobijedi. Život, taj iskonski nagon za opstajanjem i postojanjem, pa imao on prepreke na tom putu ili ne. Život čini da osobe sa invaliditetom sve više i sve jače ruše nametnute tabue. Postaju miss, penju se na vrh tornja, postaju vrhunski IT stručnjaci, programeri, muzičari, slikari, matematičari itd, a ti se svijete „puši“ sa svojim mišljenjem kako nisu dovoljno sposobni, kako su “za sadake”, ili kako ih se treba staviti u kalup invaliditeta. Ako još tome dodamo da invaliditet ne biraš, onda je jasno da može zadesiti bilo koga i bilo kad.

Mikayla je divan primjer osobenosti i na fantastičan način je svijetu pokazala koliko je ukalupljen, koliko mora da mijenja na polju poštivanja osnovnih ljudskih prava, koliko smo kao civilizacija na lošem putu – jer čim nama treba da obilježavamo dan osoba sa invaliditetom jedan dan u godini i peremo sopstvenu savjest na tome, nikako nismo na dobrom putu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera