Liderke

Mira Cikota, žena za zaborav?

U nacionalističkom diskursu, kakav trenutno vlada maglovitim balkanskim područjem i kojeg su kako oratori i naratori tako i pasivni auditori (čitaj ovčice) ustvari pacijenti s dijagnozom teške kognitivne disonance, prvo što naraste jesu neki imaginarni skrotumi koji se napuhavaju do te mjere da na kraju istisnu sve oko sebe. Prve na tapetu su žene, žensko sjećanje i sjećanje na žene. Očuvanje ženskih čednosti, čestitosti, časti i tobož svete tradicionalne uloge žene u čuvanju kolektivnog DNK jedina je programska aktivnost nacionalista usmjerena ženama a čija je očigledna mada prikrivena funkcija i dalje etabliranje muškog kao glavnog i opštevažećeg.

U Republici Srpskoj se tako, od početka rata kada su riječi iz pera i olovaka poznatih nacionalista napokon urodile krvavim plodom, žensko sjećanje svelo u potpunosti na pamćenje majki koje su dale sinove, tri i više, za odbranu današnje otadžbine. Ne mari što su nam se svima i oci i majke rodili u nekoj drugoj.
Prijedor, grad na obali rijeke Sane i jedna od najmlađih naseobina Bosanske krajine, gotovo jednako kao i ostali gradovi u Bosni i Hercegovini se može pohvaliti lijepim zaboravom kad su u pitanju žene. Naravno ne postoji u lokalnim okvirima nacionalističke predaje neki jasan antiženski program. Zaborav ženskog postojanja radije je upleten u opšte antimnemotehnike kojima nacionalisti vladaju reklo bi se radije nagonski nego s nekim stvarnim predumišljajem. Da je lik žene domaćice, ratnikove materice i samozatajne heroine što sopstveno meso žrtvuje kolektivu dobio na cijeni potvrđuje i uzdizanje takvih pojava kao što je Stojanka majka Knežopoljka na pijedestal mučenice. Proces je to započet još prije zadnjeg rata i sukladan onom opštejugoslavenskom kad su se nakon početne euforije po završetku II svj. rata žene opet počele gurati na margine, u kuhinje i tople bračne krevete.

Do početka 90ih godina u Prijedoru je međutim još bilo prostora da se sjećanje na jednu ženu nosi sa sjećanjem na jednog muškarca. Mira Cikota, partizanka i komesarka KPJ za Prijedor bila je gotovo jednako poznata kao i Mladen Stojanović, doktor i komandant, takođe zakleti komunista. Mira je nakon ofanzive na Kozari uhapšena i obješena u Prijedoru a Mladena su negdje na Kozari u zasjedi ubili četnici. Naravno, nacionalistički diskurs često za svoje potrebe upreže revizionističku propagandu. Uspješno je tako promovisano i nažalost kao posljedica te propagande u narodu već uvriježeno vjerovanje da Mladena nisu ubili četnici nego upravo partizani koji su se tada bojali njegove popularnosti i ubivši njega jednim udarcem ubili dvije muve: Mladen više nije bio prijetnja a četnici napokon dobro ocrnjeni u narodu budući da je narod Mladena baš volio.
Mira je za razliku od Mladena, a ko će ga znati da li na sreću ili nesreću današnjih nacionalista, obješena javno tako da nije bilo zabune ko je koga. I ne samo to. Omču je, kaže Rade Bašić u romansiranoj Mirinoj biografiji “Omča na bijelom vratu”, sebi stavila sama. Neki tvrde, mada ne i Rade, da je čak i uzviknula čuveni uzvik: Živjela KPJ itd.

Dakle, sve do početka rata mogla se Mira i nadmetati s Mladenovom popularnošću. Po izbijanju rata OŠ “Mira Cikota” preimenuje se u OŠ “Branko Ćopić”, Tvornica keksa i vafla “Mira Cikota” danas je samo Mira a bez prezimena je ostao i, u zadnje vrijeme slabo prisutan, ženski rukometni klub iz Prijedora. Mladen je uspio sačuvati jednu ili dvije škole i teniski klub a izgubio Dom zdravlja i jedno kulturno-umjetničko udruženje koje je doduše zadržalo njegovo ime ali svejedno izgubilo Mladena i njegovu dušu budući da je u svoj naziv dodalo prefiks nacionalne isključivosti koji jednom komunisti i drugu sigurno ne bi bio po volji.
Odluku SO Prijedor iz 92. godine o preimenovanju škole Cikota u školu Ćopić do ovog trenutka nisam uspjela dobiti. Sekretar današnje skupštine gdin. Željko Škondrić obavijestio je mog saradnika da su svi dokumetni iz tog perioda konfiskovani i u Hagu. Jedan takav dokument nemaju ni u rečenoj školi a ni u prijedorskom privatnom muzeju Kozare.
Stoga sam bila primorana pristati na nezahvalnu poziciju refleksije na bazi oskudnih informacija a pod uticajem samo sopstvenih ubjeđenja. Isto tako, budući na kraju krajeva “stranac” u Prijedoru I ne raspolažući potrebnim kodovima za interpretaciju onih događaja i pojava čije se razrješenje naziralo u lokalnim i prastarim razmiricama i osvetama više sam pažnje posvećivala shvatanju upravo ovih lokalnih uslova. Na kraju sam naravno ipak ostala uskraćena za odgovore i još bremenitija pitanjima. U prilog svemu ide i činjenica da je, kad je bilo koje istraživanje u Prijedoru u pitanju, nemoguće doći do relevatnih informacija. Ono malo arhiva što lokalni muzej ustvari i posjeduje samo je nominalno otvoreno za javnost. Tehnike odbijanja radoznalih svjedoče o kreativnosti lokalnih čuvara zaborava. Kad sam se preko svog saradnika muzeju Kozare obratila sa zahtjevom da mi se odobri pristup arhivskoj građi odgovor je bio jednostavan i bezobrazan u svoj svojoj neodgovornosti: jedini pristup arhivi ima istoričarka koja je na bolovanju do avgusta. Stari dobri balkanski nerad ili nešto više? Nisam se zadržavala u traženju odgovora. Jedino u šta smo nakratno dobili uvid u rečenom muzeju jest Enciklopedija znamenitih Srba u kojoj za Miru Cikotu između ostalog piše da je streljana na trgu u Prijedoru. Držala sam da je takav propust dopustiv za knjigu koja mi je na prvi pogled i ličila na jednu od onih novopečenih enciklopedijskih proliferacija gdje se bez izuzetka porijeklo sopstvenog naroda stavlja na xy osu između božjom rukom stvorenih arijevskih visoravni i kvanti- i kvalitativno dalekih područja naseljenih ostalim slovenskim plemenima.

Bilo kako bilo, kao prvi razlog na koji sam pomislila kad sam saznala da je OŠ “Mira Cikota” preimenovana u OŠ “Branko Ćopić” bio je onaj ideološki. Lokalne vlasti u Prijedoru, a to je opšte poznata činjenica bez obzira koliko se mi tjerali da je zaboravimo, nisu ’92. godine baš bili posebno ludi za bratstvom i jedinstvom koje je nekad propagirala SFRJ. To što je dobar dio tadašnjih odbornika doduše bio u KP ne znači ništa. I ne samo da nisu bili ludi za tekovinama NOB-a nego su u pojedinim i nažalost svjetski poznatim slučajevima jasno I de facto iskazivali ideološku pripadnost onima protiv kojih su se Mira Cikota i Mladen Stojanović i borili. No za razliku od Mladena, kako sam već navela, u Mirinom slučaju nije bilo mjesta revizionizmu. Tako se desilo da Mira izgubi školu a Mladen zadrži bar jednu, onu u udaljenoj i danas još uvijek zaboravljenoj Ljubiji. Sudbinu Mirine doživjele su i druge prijedorske škole s “ideološki nepodobnim predznakom”: Jedna Mladenova u gradu (danas Dositej Obradović), OŠ “Mile Rajlić” na Urijama (danas “Petar Kočić”) i OŠ “16.Maj”. Ova zadnja nosila je naziv po slavnom datumu koji se i danas obilježava kao Dan opštine Prijedor. Taj dan, 16. Maj 1942. godine je dan prvog oslobođenja Prijedora. To je u cijeloj Evropi bila jedna od prvih oslobođenih teritorija. To je datum od velikog istorijskog značaja i jasno je da se Opština Prijedor opredijelila za ovaj datum koji svjedoči o antifašističkim tekovinama i temeljima na kojima su i Prijedor i cijela zemlja začeti, u određenom smislu. Tim više zbunjuje činjenica da je škola “16. maj” u anti-antifa maniru preimenovana u benigno “Desanka Maksimović”. Još više zbunjuje to što je OŠ “Mira Cikota” preimenovana u “Branko Ćopić”. Ako nije Ćopić onda niko nije pisao o partizanima, veličao NOB, Tita i Jugoslaviju. Da li su vinovnici ovih promjena ustvari bili neuki pa nisu znali ništa o ljudima čija su imena postavili na svježe premalterisana stara imena osnovnih škola u Prijedoru? Ili se radi o jednostavnom triku dvostrukih aršina?
Kad sam prvi put čula uopšte za prezime Cikota mislila sam razlog je taj što je Mira bila Hrvatica, dakle nacionalnosti drukčije od one koju su imali odbornici SO Prijedor 1992. pa godinama poslije. Međutim Cikota je poznato srpsko prezime kao između ostalog i Pralica, prezime koje je Mira nosila po rođenju i prije udaje za muža Božu Cikotu, prijedorskog sudiju.
Stvar je dakle bila gotovo pa jasna. Razlozi su ideološki a škole, za razliku od Dana opštine, traju svakodnevno te je stoga bitno da se nijedno novo dijete ne informiše i ne zapita o tome šta i ko su bili 16.maj, Mira Cikota, Mladen Stojanović, Mile Rajlić, Esad Midžić i ini.

Preimenovanja škola bilo je lakše izvesti u gradu. Najveći dio populacije tih godina bile su izbjeglice poput mene koje su se doselile u kuće onih koji bi na promjene sigurno gledali s većom nostalgijom. Na selima gdje su veze i sjećanje lokalnih na heroje proteklog rata bile jake i jače u odnosu na grad i gdje je pretpostavljena etnička homogenost sela spriječavala veća naseljavanja s vana (govorim o selima sa srpskom većinom) situacija je bila drukčija. Tako se u Lamoviti zadržao stari naziv osnovne škole “Nela Bojanić” koja je bila i komunista, i žena, i pridošlica (iz Slovenije) pa čak i druge vjere (katolkinja, ako je uopšte vjerovala). U rečenoj Ljubiji koja je doduše radije multietnička OŠ “Mladen Stojanović” zadržala je stari naziv između ostalog i zbog svježeg sjećanja na dobrobit koju je ovaj predratni komunista i doktor davao lokalnim rudarima i njegovu nesebičnu pomoć radnicima rudnika Ljubije u toku slavnog ljubijskog štrajka 1940.godine.

16. maj je dakle dan prvog oslobođenja Prijedora. To je ne samo jedna od prvih oslobođenih teritorija u Evropi. Na prijedorski aerodrom, ili tačnije pistu za slijetanje prebjegao je Franjo Kluz, prvi pilot NOB-e. To je i jedan od prvih slučajeva u II svj.ratu da pokret otpora posjeduje sopstvenu letjelicu. No ovaj bitan datum danas se ne bi ni obilježavao da nije bilo jedne žene. Ne bi Kluz sletio nigdje da nije bilo prije svega Mire Cikote. Mira 1942. godine u rano proljeće postaje lokalna sekretarka KPJ, i to nakon što je uhapšen dotadašnji sekretar Muharem Suljanović i prebačen u zloglasnu Crnu Kuću u Banjoj Luci. Nakon što je preuzela funkciju Mira nastavlja sa diverzantskim aktivnostima. Zahvaljujući braku s Božom koji je tih godina i dalje radio u lokalnom sudu te zahvaljujući nekolicini saradnika među ustaškim činovnicima (tzv. Kotarski) Mira dolazi do detaljnog plana rasporeda ustaških snaga u gradu. Isti plan dotura partizanima na Kozari koji tek onda mogu bez problema planirati ofanzivu na grad i osloboditi ga 16.maja. Dan poslije oslobođena je i Ljubija čime neprijatelji napokon gube jednu od bitnih rezervi željeza. Upravo će ga to željezo i potreba za njim i natjerati da par mjeseci kasnije organizuje strašnu kontraofanzivu na Prijedor i Kozaru. Hiljade žena i djece nalaze utočište na Kozari a mnogi od njih bivaju uhapšeni i deportovani u koncentracione logore Jasenovac i Stara Gradiška. Miru Cikotu i njenu kćerku Ljiljanu hvataju takođe u jednom od zbjegova i umjesto u logor šalju prvo u ustaški zatvor u Prijedor pa onda u Crnu Kuću u Banju Luku. U međuvremenu Mira uspijeva izdejstvovati prebacivanje njene kćerke Ljilje njenim roditeljima u Beograd gdje su se ovi preselili a kasnije iz Crne Kuće, u klupku vune, svojim roditeljima šalje i pismo čiji je original danas u sastavu kolekcije muzeja na Mrakovici.

Nakon nekog vremena u zatvoru gdje je ispitivana i mučena prijeki ustaški sud u Banjoj Luci osuđuje Miru na smrt vješanjem. Ona biva vraćena u Prijedor i obješena “na tržnici ispred zgrade ustaške policije” kako tvrdi Rade Bašić, i to 27. avgusta 1942.godine.

Tačno mjesto izvršenja ove kazne imala sam poteškoća pronaći. Prvobitnu lokaciju jedni su osporavali a drugi, u većini, u nju nisu bili sigurni. To i ne čudi obzirom da je prava lokacija danas ipak malo “drukčije” obilježena. Srećom, u Prijedoru još uvijek žive i oni čija su sjećanja na to vrijeme ili na vinovnike tog vremena još uvijek svježa. Veljko Rodić, predsjednik lokalnog SUBNOR-a potvrdio mi je lokaciju Mirine egzekucije. Na istom mjestu međutim danas stoji spomenik poginulima u zadnjem ratu. Njegov oblik jasno ukazuje na ideološki odmak od Mire Cikote i njenih saboraca. To je oblik krsta iz čije unutrašnjosti izviruju figure, muške, s jasno ucrtanim 4s na poprsju. Ironija sudbine, pogana kakva jest, htjela je da je ovaj isti spomenik ( i još puno sličnih širom RS) osmislio, uvajao i izlio niko drugi do arhitekta Miodrag Živković, autor spomenika na Tjentištu.

Veljko Rodić kaže da ne zna razloge zbog kojih na istom tom mjestu gdje je ustvari obješena Mira Cikota, njoj samoj prošla vlast nikad nije podigla spomenik. Kaže da bi jedan od razloga mogao biti i taj što je narodna vlast na istom mjestu dvije godine poslije objesilaiI sudiju Marića koji je presudio bio Miri. Rodić vjeruje da su se neki pribojavali da bi spomenik Miri Cikoti istovremeno mogao značiti pomen ovom ustaškom sudiji. Svakako jedan od razloga u koje je teško povjerovati.
Isto tako Rodić ne zna odgovor na pitanje zašto ustvari Mira nikad nije proglašena narodnim herojem. Kaže da je SUBNOR reagovao i na izmjenu naziva škola u Prijedoru ali bezuspješno. U svakom slučaju njemu i SUBNOR-u je veći problem taj što ih je ’93. godine SDS istjerao iz prvobitnih prostorija i smjestio u barake crvenog krsta gdje se i dan danas nalaze.

Ubadanjem krsta palima u zadnjem ratu na mjestu gdje je obješena najhrabrija Prijedorčanka sjećanje na nju dobilo je zamaha u bljedilu. Sam spomenik koji tu danas stoji dijelom je onog što iz šale zovem prijedorski trougao sjećanja. Kažem “iz šale” jer ovi i slični spomenici u Prijedoru očigledno ne služe nikakvom sjećanju. Nedaleko od istog krsta nalazi se neka nedovršena betonska skalamerija koja podsjeća na uzemljenu kupolu neke crkve i koja je očigledno posvećena nekom stradalom u zadnjem ratu. Manje od pola kilometra od ova dva spomenika istim žrtvama, u parku u samom centru grada stoji još jedan, estetski neizazovan kompleks, posvećen opet, pogađate, stradalima u zadnjem ratu. Dakle u krugu od pola kilometra u Prijedoru postoje tri spomenika palima u zadnjem ratu. Pri tome ako pokušate od nekog u opštinskoj službi dobiti tačan naziv ovih spomenika i podatke kome su zapravo posvećeni sve na šta ćete naići su zbunjeni izgovori sekretarica. Isto važi i za običnu raju. Svi znaju, sudeći po vanjskom krstolikom ili krstofilom izgledu ovih uvećanih krajputaša, da isti imaju veze s proteklim ratom. I to je sve.
Na potezu od spomenika u parku pa do onog na mjestu Mirine egzekucije, da se i to pomene, nalazi se bista Jovana Raškovića pa onda i kip u prirodnoj veličini doktora Mladena Stojanovića. Ljutitog izgleda koji mu je uvajao brat Sreten (poznati YU i prijedorski skulptor) i raširenih ruku nimalo naklono gleda na prizor preko puta. Tu, preko puta, trebalo je već davno staviti bistu žene koja je jednom oslobodila Prijedor. Sad zasad, dok je Prijedor još uvijek neslobodan od zbunjenog nacionalističkog svjetonazora njene biste strpljivo čekaju u dvorištu jedne škole i hodniku jedne fabrike i kao da nas podsjećaju na prolaznost ludila današnjih dana.