Aktuelne teme Feminizmi Zvuk i boje

Bette Davis i Joan Crawford – najpoznatija holivudska zavada

Serija Feud, novi projekt Ryana Murphyja, bavi se jednom od najpoznatijih zavada u povijesti pop-kulture – oporim obračunom oskarovki Joan Crawford i Bette Davis, koje u Murphyjevom ruhu sjaje kao zvijezde suvremenih feminističkih strujanja.

Dobrih intencija, osvježavajuće osviješteno i osuvremenjeno elementima trećevalnog feminizma, Murphyjevoj progresivnoj redateljskom pristupu parira jedino izvrsna glumačka postava i osoblje sa seta koje/i u svim potankostima rekreiraju snažan duh holivudskih diva koje se pokušavaju uzdići s proplanaka holivudskih seksista.

„Kod zavada se nikada ne radi o mržnji. Kod zavada je riječ o boli,“ riječi su oskarovke Olivije de Havilland, koju u seriji tumači Catherine Zeta-Jones. U epicentru konflikta nalaze se Bette Davis (Susan Sarandon) i Joan Crawford (Jessica Lange) koje pokušavaju opstati u Hollywoodu unatoč tome što ih filmske kuće zbog godina više ne smatraju konkurentnima na tržištu, već, dapače, na njih gledaju poput lako zamjenjivih dobara.

Svaka sa svojim unikatnim glumačkim talentima, Davis i Crawford pokušavaju navigirati nemirnim morem kapitalističkih uzusa tržišne ponude i potražnje, sve dok ne uplove u luku tzv. hagsploitationfilmskog žanra gdje pronalaze sigurno utočište za svoje karijere i privremeni spas od financijskog kolapsa. Tematizirajući bitku za opstanak u okrutnom holivudskom svijetu, Murphy uzima trenutak iz zajedničke povijesti rivalstva Davis i Crawford na kojima bazira daljnju radnju – nastanak filma What Ever Happened to Baby Jane?.

Iz svoje redateljske stolice, Murphy kao okosnicu radnje plodne za feminističku analizu koristi seksistički svijet holivudske elite koji se na razne načine okomljuje na protagonistkinje i drži ih podalje od zajedničkog združivanja protiv institucionalizirane mizoginije. Iza kulisa What Ever Happened to Baby Jane? očite su malverzacije kojima se potpiruju već postojeće osobne nesuglasice između Crawford i Davis niskim udarcima poput širenja tračeva i konstantnog međusobnog uspoređivanja i ponižavanja. Stanje se dodatno zapapri neravnopravnim ugovorima o radu i prijetnjama o uništavanju njihovih karijera, a sve za potrebe marketinga i naposljetku dovođenja ljudi u kina kako bi ostvarili što veću dobit na temelju njihovog neslaganja.

Osim eksploatatora iz filmske branše, Davis i Crawford nalaze se i u životnom tjesnacu radi novinarki pod čijom su stalnom prismotrom ne bi li koja od njih uhvatila kakvu slasnu priču za žuti tisak.

Kroz dijaloge glumica jasno je vidljiva nametnuta kapitalistička i profesionalna kompetitivnost koja žari i pali – glumice na filmskom setu pokušavaju jedna drugu nadmašiti te si međusobno raznim spačkama žele smjestiti kako bi one same zablistale i pokazale se u danom trenutku najboljima i najtalentiranijima.

To na kraju u većoj mjeri samo pogoduje holivudskim velikanima i novinarskoj struci, koji kao hijene na njihove nesuglasice čekaju kao na svježe prolivenu krv.

Bette Davis i Joan Crawford

U pauzama između drugih filmskih projekata vidljive su scene očajavanja glumica koje kroz svoju profesiju, društveni položaj kao žene i dob teško mogu pronaći bolja radna mjesta te se zadovoljavaju manjim, neambicioznim projektima kako bi mogle platiti režije i uzdržavati sebe i svoju obitelj. Crawford – čije bogatstvo se topi ubrzanim tempom, pogotovo nakon smrti supruga – primjerice sav svoj namještaj oblaže zaštitnom plastikom, kao da bi svaki tren mogao kucnuti čas da joj dom ostane pod hipotekom, dok Davis radi kao glumica u niskobudžetnim TV serijama i u kazalištu da može opstati.

Uz diskriminatorne prakse poslodavaca koje Davis i Crawford doživljavaju ide pod ruku i sam žanr hagsploitationa koji u svojoj definiciji vonja obilnim seksizmom – glumice se zbog njihovih godina markira nepodobnima i vizualno neatraktivnima za male ekrane i nudi im se karijerni spas u vidu filmova u kojima one služe kao čudovišna, amoralna strašila demonizirajući pritom publici starenje žene kao proces koji ženu udaljava od njene humanosti i približava je nečemu gotovo sotonskom.

Film What Ever Happened to Baby Jane? kristalno jasno prenosi strukture ovog žanra – Crawford i Davis dvije su izopačene žene koje imaju ponešto distorziranu viziju realnosti, a cilj im je međusobna destrukcija. Stoga ni ne čudi da je njihovo pristajanje na ovakav projekt bio svjestan korak izlaganja javnom ruglu i podvrgavanja nemilim poslovnim uvjetima. Murphy u istoimenoj epizodi „Hagsploitation“ uspješno iznosi na vidjelo tek djelić ondašnje mizogine filmske produkcije koja nam je i danas u drugačijim formatima jednako bliska – žene glume patnice, majke, bespomoćne ili stare harpije, dok u istoj dobi muškarci i dalje glume heroje i ljubavnike.

Zanimljivo je pratiti i hijerarhiju na setu gdje muškarci vode glavnu riječ, a same glumice i asistentice imaju skoro pa nikakva prava na preinaku scenarija i na vlastiti autorski input. Tek kada Davis preuzme scenarij zajedničkog projekta s redateljem Aldrichom Hush… Hush, Sweet Charlottenastaje veća pobuna koja je zapravo simptomatična za već klimavu hijerarhiju u kojoj Davis prividno dobiva moć kako bi scenarij učinila profitabilnijim, što iz perspektive Crawford izgleda kao nepravedno uspinjanje društvenom ljestvicom koje je još više razjari kada saznaje da Davis spava s redateljem.

Upravo tim pobunama održavala se i dalje konkurentnost glumica koje svoj fokus preusmjeravaju na neravnopravnost u svojim redovima, dok se njihov pogled miče s ekonomsko-iznuđivačkih praksi njihovih nadređenih.

Susan Sarandon i Jessica Lange

Murphy ne preže pred tim da zagrebe i ispod površine njihovih glamuroznih vanjština, pa problematizira i društveni položaj glumica na intersekciji radnica-majka. U redateljevom tumačenju glumice pokazuju sva svoja lica bivanja samohranom majkom i radnicom, što uključuje i njihovu odsutnost iz života djece dok streme prema karijernim uspjesima i neovisnošću. Odnosi djece i majki prožeti su pleterom razočaranja, neispunjenih emocionalnih potreba i projiciranja vlastitih ciljeva što rezultira nerazrješivim konfliktnim odnosima, alijenacijom pa čak i personalnim te karijernim giljotiniranjem.

Redateljeva vizura ne postavlja granice radnje tek na prikazivanje negativnih strana majčinstva Crawford i Davis, već promatra njihovo ispunjenje uloge majke što se dodatno potencira propitivanjem serije i glumica o definiciji majke – Crawford primjenjuje strog, tradicionalan kršćanski odgoj djece, s kojom naposljetku ostvaruje veliku emocionalnu distancu, dok Davis svojim slobodoumnim odgojnim pristupom i prevelikim involviranjem u život svoje djece kontrolira njihov osobni razvoj i stvara im pritisak. Murphy ne antagonizira pristup odgoja i ispunjenja majčinske uloge glavnih glumica, već ustupa prostor publici da se aktivno uključi u razumijevanju njihovih položaja i da na kraju suosjeća s njima.

Uspješnost serije iščitava se i u zanimljivim sporednim ženskim likovima koji kroz seriju doživljavaju neku vrstu feminističke katarze. Tako upoznajemo priču Pauline Jameson (glumi je Alison Wright) koja se u dominantno muškom svijetu biznis giganata bori za mjesto pod suncem kao nezavisna redateljica, i priču Mamasite (glumi je Jackie Hoffman) koja kao Crawfordina kućepaziteljica i asistentica iskače iz sjena kako bi svako malo udijelila mudre savjete ili uzdigla svoje suborkinje u svijetu mizoginije i seksizma. Iako oba lika djeluju više kao trećevalni feministički inserti Murphyjevog scenarija koji bi suvremenoj publici trebali pružati satisfakciju zbog njihovih emancipacijskih, feminističkih trenutaka, likovi sa sobom nose čudnovatu iskrenost i mogućnost poistovjećivanja što ih čini odličnim dodacima centralnoj priči i razumijevanju seksističkih postulata holivudskih magnata.

What Ever Happened to Baby Jane?

Kataklizmički debakl nastaje na dodjeli Oskara 1963. kada Crawford preuzima Oskara za Anne Bancroft za najbolju glumu, što je točka poslije koje nema povratka mogućim reparacijama njihovog odnosa. Potaknuta potrebom da svima dokaže svoj talent i status glumačke dive, Crawford je vrbovala druge Oskarovke kako bi lukavo ugrabila priliku da upravo ona primi nagradu u tuđe ime.

Murphy u seriji vješto važe trenutke u kojima zavađene oskarovke humanizira i daje publici uvid u njihove slomljene živote iz kojih često izviru argumenti da se opravda njihovo toksično ponašanje, no isto tako pokazuje kako je ponašanje Davis i Crawford problematično jer to isto ponašanje i dalje perpetuira štetne patrijarhalne obrasce koji ih vode u daljnju izolaciju te njihovo ponašanje se štetno reflektira i na ostale žene unutar i van industrije.

Tako je važno obratiti pozornost na scene u kojima se Crawford podsmjehuje Pauline Jameson jer se pokušava osamostaliti kao redateljica i odbija ulogu u njenom filmu jer koncept žene kao redateljice smatra neodrživim. S druge strane, Davis odviše kritično postupa s kćerkom čije uspjehe i životne ciljeve nikada ne smatra dovoljno dobrima te joj ne omogućava da se njen glas i njeno mišljenje čuju, često infantilizirajući svaki verbalan doprinos raspravi.

Crawford i Davis valjano su portretirane kao bezvremenske legende, a istovremeno su ovjekovječene kao kompleksna bića čiji su životi, isprepleteni nesrećom i mizoginijom, bili spriječeni u stvaranju osnažujućeg zajedništva i spoznaje kako svijet ipak nije premaleno mjesto za dvije podjednako talentirane i sposobne glumice. Murphy je razotkrio sve boljke žena koje se nalaze pod budnim okom javnosti poput Davis i Crawford, a koje tragaju za zrncem sigurnosti u društvu koje ne pokazuje puno empatije prema njima. Pritom je lako povući paralelu s današnjim Hollywoodom, u kojem glumice i dalje imaju manja prava i honorare u odnosu na muške kolege te u kojem je diskriminacija na temelju dobi i dalje prisutna. Sada nam jedino preostaje očekivati nove, jednako angažirane, umjetničke projekte Murphyja i njegovih suradnica i suradnika.

Preuzeto sa: Voxfeminae.net