Aktuelne teme Feminizam i ...

Poruka muškarcima o ženama koje NE posjeduju

Muškarci ne vide žene nužno kao svoje vlasništvo – ali takvo je shvaćanje prisutno, implicira se, i treba se istisnuti iz kulture. 
Dečko prilazi djevojci u baru. Ona se smije i razgovara s prijateljima/icama. On se došeta do nje i predstavlja se. Ponudi joj piće. “Večeras sam izašla da se družim s prijateljima/icama”, govori mu djevojka više puta. On nastavlja s pitanjima upoznavanja, uporno ignorirajući njen hladan pogled. Nesvjestan kolutanja očima čitavog njenog društva.

Izgleda da je potpuno imun na njena uporna odbijanja i nezainteresiranost. Ona konačno naglasi ” IMAM DEČKA”, na što se on odjednom povlači te obrambeno diže ruke u zrak govoreći “Okej, kul, shvatio sam”.

Njezina odbijanja nisu bila dovoljna. Štoviše, uopće nisu bila uvažena. Bilo je jasno da on njene želje ne uzima u obzir. Ali žena drugog muškarca? To je neprebrodivo. Znak STOP. Zabrana prilaza.

Ovo nije neuobičajena priča. Nije čak ni rijetkost. Mnogo je žena igralo na imam dečka kartu u situacijama u kojima su htjele otkačiti agresivnog dečka.

Ne trebaju svi muškarci čuti da djevojka s kojom pokušavaju komunicirati ima dečka da bi prihvatili “ne” kao njen odgovor. Mnogi muškarci ženama prilaze skromno i s poštovanjem. Ali u stvarnosti, u situaciji poput ove, mnogi muškarci ženama pristupaju agresivno, a slušaju ih tek selektivno. To rastužuje, frustrira, a vrlo često… i plaši.

A sve se svodi na posjedovanje.

Pravo.

Gledamo horor čija se radnja razvija u vrlo grotesknom smjeru.

Muškarac ubio ženu u vlaku zbog odbijanja.

Muškarac upucao suprugu i dvojicu njezinih učenika jer ga je ostavila.

Muškarac upucao nepoznatu djevojku tvrdeći da ga je njegova djevojka na to prisilila.

To je muškarac koji puca i ubija netom nakon što je objavio video u kojem optužuje sve žene koje ne vide kako je on “dobar”.

Ne radi se uvijek o nasilju i zlostavljanju. U većini je slučajeva situacija pomalo nejasna pa je teško upirati prstom i optuživati. Ali naše društvo muškarcima konstantno govori da imaju pravo na žene. Da nas posjeduju. Nije da je netko konkretno izvikao ove riječi. Ne. Baš kao većina efektnih poruka, i ova je prilično suptilna. Implicirana. Može se iščitati iz naših svakidašnjih interakcija. Ali tu je, obojila je naš jezik, naša ponašanja i našu tradiciju. Riječ je o sveobuhvatnom impliciranom dopuštenju koje je izraženo u uobičajenim riječima i radnjama koje prihvaćamo i apsorbiramo jer smo na njih toliko navikli/e da ih više ni ne primjećujemo.

Posjedovanje. Žene su vlasništvo. Muškarci na nas imaju pravo. Društvo ne vodi računa o našoj autonomiji. Riječ je o tradiciji i o doktrini. O povijesti i evanđelju. O udaji nečije kćeri, i to u vidu transakcije. Mlada djevojka srozana na ekvivalent kozi ili dijelu zemljišta.

To su žene percipirane kao ratni plijen.

To su žene kategorizirane ili kao kurve ili kao djevice.

Mnogi muškarci ne hodaju okolo gledajući na žene kao na vlasništvo. Stvari ne funkcioniraju tako. Ali tu je, implicitno. Utkano u našu kulturu. Prenosi se kao defektni gen.

Nije to samo uporan dečko u klubu. To je i dečko koji nam govori da se smiješimo. Kao da ima pravo diktirati naš izričaj. Odlučivati o našem raspoloženju. To je muškarac koji smatra da ima pravo zviždati za ženom samo zato jer hoda ulicom. I onda pomisli da se ima pravo ljutiti u slučaju da ona ne reagira kako bi on htio.

To je šok i prijezir prema ženama koje psuju. To nije damski. Ne pristaje joj. Kočijaški. Ne. Opominjati odraslu ženu kao da je dijete je ono što nikako ne pristaje tebi (muškarcu).

To je “zona prijateljstva”. Mjesto u kojem nabrijani dečki i njihove preuranjene želje polako umiru.  Ljuti što im je zabranjen pristup osobi prema kojoj se odnose lijepo i prijateljski. “Bio sam tako dobar prema njoj, zašto se ne želi seksati sa mnom”? Kao da činjenica da su bili dobri prema nama automatski znači da imaju pravo na nas.

To je čudesna mržnja usmjerena prema svakoj ženi koja brine o svojoj online autoprezentaciji. Platforma, velik broj pratitelja, plava kvačica pored njenog imena – sve su to prijetnje upućene njemu. Riječ je o vojsci muškaraca koji trolaju, u potrazi za snažnim ženama, bijesni na njih iako ih nikada nisu imali prilike upoznati. Zašto? Jer su se uplele u njihov prostor? Jer dišu njihov kisik? Jer dobivaju pažnju, pratitelje i lajkove? To ih ugrožava. Kada vide snažnu ženu, osjećaju se manje moćno. Stoga je pokušavaju kontrolirati, zlostavljati, zastrašiti. Pokušavaju je skinuti s društvenih mreža, a ponekad čak i natjerati da odustane od svog posla.

To su komentari i pogledi puni gađenja kada netko primijeti da žena doji u javnosti. Njene bi dojke trebale služiti prodaji Carl’s Jr. burgera. Ili primamiti. Ili zabavljati. Ali koristiti ih u one svrhe zbog kojih ustvari i postoje – to je potpuno neprihvatljivo. To je utilitarizam koji ne služi većinskom dijelu muške populacije, stoga ih sklonite što dalje, vi egzibicionističke kurve.

Ovdje smo da naglasimo. Nadopunimo. Da budemo bombe ili da ostanemo pozadi, u tišini. Trebale bismo biti jednostavne, ali ne i lake. Trebale bismo se ležerno smijati, ali ipak ne preglasno.

Trebale bismo biti mekane, slatke i zaobljene na svim pravim mjestima. Ali ne prezaobljene. Osim ako to nije želja muškaraca koje upoznamo. Stražnji stup onog što je poželjno u konstantnoj je mijeni, stoga moramo čitati magazine i prodrijeti u pop-kulturu kako bismo vidjeli što je aktualno.

Moramo govoriti ujednačenim tonom. Govoreći glasno, naš se glas percipira kao uvreda. Trebali bismo smanjiti glas na ton koji je prihvatljiv muškim ušima. “I iz ljubavi prema svim neugodnostima, molim vas, nemojte se preglasno smijati”.

Naša su tijela roba. Naša seksualnost služi zadovoljavanju drugog. Naša čistoća je svetost. Naša reproduktivna prava ozakonjena su od strane starih bijelih muškaraca koji ne bi mogli pronaći jajnik ili ženski orgazam ni pomoću GPS-a.

Muški se novinari pjene svaki put kada Chelsea Clinton govori ili osvoji nagradu. Njihovi sužljivi tužbalice ispunjaju se strahom već pri samoj pomisli da se neka ambiciozna žena polako približava tom staklenom stropu. Njihove riječi kapaju s prijezirom. Kako se samo usudi biti viđena i slušana; oni su imali neke druge ideje. Ostani u svojoj traci, Chelsea.

To je patronizirajuće tapšanje po glavi, neželjeni savjet, “dozvoli mi da ti objasnim kako se stvarno osjećaš jer je moja muška perspektiva ispravnija i puno više vrijedi, okej draga”?
To je upozorenje ženi da se smiri – jer njen gnjev ili njena vatra ili njena ljutnja otežavaju muškarcu da ju obuzda.

To je pretvaranje konsenzualnog seksa u seksualno zlostavljanje, i online chatovi na kojima buraz burazu daje instrukcije kako to izvesti; to su onda i suci koji će čitavu tu situaciju ismijati, oštetiti žrtvu i zažmiriti, tako da svoje kćerke moramo upozoriti na još jednu jebenu prijetnju.

To su muškarci koji se okoriste pojedinim dijelovima naših tijela dok se probijamo kroz gužvu, prolazimo uredom ili idemo preko puta kampusa.

To su naši ljubavnici, muškarci koje volimo i kojima vjerujemo. Oni ne misle ni o čemu osim o nabijanju osjećaja krivnje u slučaju da se odbijemo seksati. Naposljetku, odakle nam uopće pravo da u obzir uzmemo vlastite želje, osjećaje i raspoloženja? Naša tijela moraju biti spremna na posao kad god on to treba, u trenutku kad on to treba. Naposljetku, volimo ga, zar ne? “Ajde dušo, kažeš da me voliš ali se trenutno ne ponašaš u skladu s tim”. A ne vide i ne razumiju da su njihovi pritisci i krivnja koju nameću tek dodatak hrpetini muških želja i potreba na koje smo potrošili čitav život, skupljali ih i za iste snosili odgovornost.

Gledamo mlade djevojke, opuštene. Muškarci napregnutih prsa u svojim košuljama skeniraju svaki dio njihovih tijela. Potpuno se oglušujući na njenu nelagodu. Potpuno zaboravljaju da je ona ipak samo dijete. Ponašaju se kao da ne primjećuju da ju njihovi uspaljeni pogledi uznemiruju. Zbog čega se osjeća prljavo, samosvjesno i krivo. Jer vidite, ona je u školi davno naučila da će njeno odijevanje kod muškaraca i dječaka izazvati određene reakcije. Ali oni nisu svjesni njenog nelagodnog povlačenja odjeće jer joj je jasno da je oni ne gledaju kao osobu, a oni su, s druge strane, naučeni da je ovakvo njihovo ponašanje potpuno bezopasno, “oni su samo dečki” i “zaboga, nemoj pretjerano reagirati”.

Čuli smo pjesmu, onu koja nas prati čitav život. Onu koja nam govori da smo zavodnice, da smo morske sirene. Mi smo Eva koja liže jabuku vlažnim usnama, odjevena u ništa doli zloban osmijeh. Da smo ugrađena isprika za agresiju, frustracije, bijes i pogrešne korake muškaraca. Zgodno žrtveno janje za liječenje društvenih bolesti.

Trebale bismo biti “Dame na ulici, ali divlje u krevetu”. Osim ako se on baš ne pali na te stvari, a u tom bi nam slučaju najbolje bilo da čim prije skužimo što ga uzbuđuje i udovoljimo mu prije nego nas odbaci i kaže prijateljima da smo samo prljave kurve.

Mi nismo vaše vlasništvo.

Ne posjedujete nas. Nemate pravo na naša tijela, na naše umove, a ni na naš naporan emocionalni rad.

Vlasništvo je kad  su muškarci agresivni prema debeloj djevojci i udjeljuju joj podrugljive nadimke. Kako se samo usuđuje svijetom kročiti izgledajući tako, oku njegovu neugodno.

Vlasništvo je kada vrište na transrodne žene jer se ne uklapaju u njihovu ideju svega što bi jedna žena trebala biti. I potrudit će se da joj to daju do znanja svojim glasom, ruganjem, podsmijehom ili šakom.

Vlasništvo je kad lik pita lezbijku mogu li se “baciti na akciju” ili kad namigne, “pruži mi šansu da ti promijenim mišljenje”. Jer, ne radi se o njenom identitetu niti je tko pita tko je ona, radi se o njegovoj želji da ju zbari.

Mi nismo vaši trofeji. Mi nismo vaša osvajanja ni vaš sredstvo podizanja ega.

Ne možete odlučiti umjesto nas kako bismo se trebale ponašati/pričati/smiješiti/smijati/izgledati/živjeti.

Nije na vama da odlučujete o našim ulogama kod kuće, u sobi za sastanke i online.

Naše kćeri nisu distrakcije vašim sinovima.

Naša potpunost nije prijetnja vašem postojanju.

Naši su umovi i tijela umorni od ovih igrica stoga bi bilo super da se probudite i shvatite da ne želimo da se osjećate krivima niti vas želimo vući na dno. Tražimo da nas poslušate, da nam povjerujete i da nam pomognete da sve ovo zaustavimo.

Pomozite nam da zaustavimo da se mlada djevojka odijeva prema naređenim pravilima kako ne bi bila distrakcija mladom dečku.

Pomozite nam da ovo zaustavimo kako mlada djevojka, kada nastavniku prijavi dječačku šalu o silovanju, ne bi dobila “dečki su dečki” opravdanje koje joj poručuje da su njeni strahovi i njena sigurnost sekundarni pored toga da se dečki žele zabaviti.

Pomozite nam da se zaustavi jer će ona još prije nego izađe iz puberteta naučiti da muškarci od nje mogu uzeti što god, bilo da je riječ o zurenju, ruci koja se na njenom ramenu predugo zadržava ili bilo kojoj drugoj gesti na koju ona ne može konkretno uprijeti prstom, ali zna da nije u redu. Pomozite nam prije nego počne studirati pa se tijekom pijanke s kolegama/icama, govoreći sebi “dečki će biti dečki”, zatekne kako od smijeha i zabave dolazi do situacije u kojoj postaje žrtvom, ali se osjeća kao da je sve to zaslužila jer si uporno ponavlja sve ono što je gledala i slušala čitav svoj život. “Dečki se ne mogu kontrolirati. Trebala si biti pametnija”.

Pomozite nam. Prepoznajte vlasništvo u svim formama. Recite to svojim sinovima, kćerima, ali i svojim kolegama i šefovima i prijateljima.

Pomozite nam jer je osjet vlasništva koji hrani nasilje vrlo suptilan. Maleni trenuci grade situaciju i daju dozvolu muškarcima da diraju, udare, siluju, ubiju. Riječ je o sistematiziranom i institucionaliziranom vlasništvu koje kreatorima zakona i sucima i policajcima dozvoljava da propituju trezvenost i seksualnu povijest žrtve silovanja, ili da se brinu kako bi silovatelj mogao patiti u zatvoru pa “bismo ga za kaznu mogli samo ispucati po zapešćima jer je on tek plodni bijeli silovatelji kojeg ipak čeka blistava budućnost”.

Pomozite nam da naglasimo ovu poruku.

Pomozite nam da zaustavimo ovaj krug prisvajanja prava koja muškarcima ne pripadaju.

Mi nismo vaše drolje, niti vaše kuje niti vaš problem.

Mi nismo vaša isprika, razlog ni teret.

Mi nismo vaše.

Preuzeto sa: Libela.org