Aktuelne teme Feminizam i ...

O ludim ženama

– Muškarci su snažniji.

– Pa kad ne troše 70% energije da dokažu svijetu da nisu ludi, neuračunljivi, nadrkani, hormonalni, emocionalni i šta god drugo im neko prišije iz dosade.

@krajnjeneuracunljive

Prije gotovo dvije i pol tisuće godina grčki je liječnik Hipokrat definirao histeriju, žensku bolest obilježenu simptomima poput anksioznosti, razdražljivosti, tremora, pa čak i paralize. Tu je bolest prema njegovu shvaćanju uzrokovala maternica koja, lutajući po tijelu, ispušta toksine. Javljala se osobito u djevica, neplodnih i neudanih žena te udovica, a lijek za to strašno stanje nalazio se, dakako, u muškarcu, odnosno u ispunjenju i zadovoljenju tog zjapećeg lutajućeg organa.

Ne čudi toliko taj davni pokušaj objašnjenja najrazličitijih tjelesnih i psihičkih simptoma u skladu s postojećim i općeprihvaćenim stajalištem o ženi kao mističnom biću povezanim s prirodom, stvorenim za privatnu sferu i realizaciju isključivo kroz brigu o domu i rađanje, koliko iznenađuje do danas perzistirajuće stajalište da je žena, ne izvršava li smjerno i lako svoju rodnu ulogu, zapravo devijantna i poremećena. Čak su i psihička stanja polarizirana prema rodu, pa se tako muškarce percipira racionalnima, staloženima i logičnima, dok su žene, dakako, sve suprotno – nepredvidive i vođenje emocijama. Kada, dakle, muškarac izrazi emociju koja se smatra “negativnom”, to je racionalna i “normalna” reakcija na situaciju; kada to, pak, učini žena, problem je u njoj, njezinoj razini hormona, menstrualnom ciklusu ili jednostavno pretjeranoj – “ženskoj” – emocionalnosti.

To interpretiranje reakcija žena pretjeranima, ide tako daleko da nalazi istraživanja Diane Hoffman i Anite Tarzian “The Girl Who Cried Pain” iz 2001. ukazuju na nejednak tretman muškaraca i žena u sustavu medicinske skrbi. Naime, zaključak je istraživanja da žene neće dobiti jednako djelotvoran tretman kao muškarci sve dok se ne “dokaže” da su doista bolesne. Reakcije žena na bol bit će češće, dakle, otpisane kao kukanje i pretjerivanje, što proizlazi upravo iz patrijarhalnog stajališta da “dečki ne plaču” – stoga, kada “zaplaču”, odnosno zatraže pomoć, zasigurno se radi o nečemu ozbiljnome, za razliku od “obične ženske osjetljivosti”.

Ali svi smo za taj grijeh bili krivi/e, barem jednom, barem nehotično. Svaki put kada smo službenicu na šalteru nazvali/e “klimakteričnom babom” ili kada smo prijateljicu radi izljeva bijesa upitali/e je li u PMS-u. Svaki put kada smo vlastitu lošu ocjenu objasnili “frustriranošću” profesorice. Svaki put kada smo ženu čije nam se ponašanje ne sviđa proglasili/e ludom. Nije, naime, tako teško upasti u tu zamku, upravo zato što se radi o ženama koje su socijalizirane na način da im određene emocije, a napose reakcije, neprimjerene. Da se ne smiju naljutiti. Da ne smiju biti glasne. Da je bolje da ne izražavaju mišljenje, ili, ako to već čine, da se pritom smiješe. Strogo podijeljene i definirane uloge okosnica su patrijarhata, u kojemu se ženu za ponašanje karakteristično za muškarca kažnjava i diskreditira. A kako lakše diskreditirati nekoga nego dovesti u pitanje njegovu uračunljivost i zdrav razum? Osim toga, vrlo je malo, ako uopće postoje, ponašanja i životnih izbora i stilova radi kojih, u nekom trenutku i kontekstu, žena neće biti prozvana ludom. Kako je to još Hipokrat povezao, a Sigmund Freud tu vezu učvrstio i utkao u suvremeniju misao, žensko ludilo često se povezuje sa seksualnošću, odnosno sa ispravnim načinima zadovoljenja spolnog nagona. Naime, ne samo da se žene proglašava ludima radi osjećanja i iskazivanja određenih emocija “rezerviranih” u binarnom svijetu za muškarce, nego ih se na isti način kažnjava i za seksualna ponašanja stereotipno pripisivana muškarcima, poput aktivne uloge u zavođenju te nonšalantnijeg pristupa seksu i seksualnosti.

Krajnje NeuračunljiveKrajnje Neuračunljive

Upravo najveći porast u o(t)pisivanju žena ludima u medijima i literaturi dogodio se u šezdesetim godinama 20. stoljeća, usporedno sa seksualnom revolucijom, kada su žene u većoj mjeri počele odbacivati tradicionalnu ulogu i model savršene kućanice koji je dominirao samo desetljeće ranije. Danas se pak, nakon što su se, govoreći u kontekstu Zapada, žene izborile za kakvu-takvu mogućnost samoodređenja i emancipacije, etiketa ludosti s glasne i samosvjesne žene premješta na onu koja slobodno i informirano donosi odluke o vlastitom spolnom i reproduktivnom životu i zdravlju neovisno o tradicionalnim stavovima.

Proglašavanje žena ludima u ovom segmentu oslikava tek dvostruke standarde koji su očito najdublje i najčvršće ukorijenjeni u domeni seksualnosti. Ali ne radi se samo o seksualno otvorenom i dominantnom ponašanju utjelovljenom u “ludoj djevojci”, stereotipnom prikazu žene u američkim filmovima poput Natural Born Killers ili Fatal Attraction, nego i o stereotipu “lude mačkarice” ili “frustrirane usidjelice”. Izgleda da žene nikako da udovolje zahtjevima i normama u vezi količine i vrste seksa koju bi trebale upražnjavati, a upravo ih se zbog toga ponajviše diskreditira i proziva ludima. Zanimljivo je, ipak, kako isti taj patrijarhalni sklop koji smatra žene iracionalnima i vođenima instinktima, kada je seks u pitanju posve okrene ploču, pronalazeći opravdanje za neželjen seksualni kontakt upravo nemogućnošću muškaraca da obuzdaju svoje porive, stavljajući odgovornost na žene kao one koje bi trebale biti razumnije i poduzimati “mjere” poput čednog oblačenja i ponašanja.

Stereotipi i etikete koje društvo pridaje ženama problematični su zato što perpetuiraju ponašanja koja izravno štete pojedinačnim, konkretnim osobama. “Emocionalnost” se, prema Mathewu Zawadskyju, profesoru sveučilišta u Kaliforniji, koristi kao izraz za žene koje želite diskreditirati kako ne biste morali obratiti pažnju na ono što govore. Naime, upravo je “pravljenje ludom”, odnosno gaslighitng, jedna od najperfidnijih manipulatoirskih obrazaca psihičkog zlostavljanja u vezama. Termin je skovao forenzički psihijatar Theodore Dorpat, a potječe od naslova filma Gaslight iz 1944., o bogatoj nasljednici čiji se suprug pokušava dočepati njezina bogatstva uvjeravajući je različitim manipulacijama da gubi razum. Radi se o obezvrjeđivanju tuđih emocija i stajališta do točke kada osoba i sama posumnja da nešto nije u redu s njom, odnosno da su njezini osjećaji pretjerani ili neprimjereni situaciji. Gaslighting je, u suštini, nijekanje tuđeg realiteta s ciljem kontroliranja emocija i postupaka druge osobe. Žrtva se neprestano osjeća nesigurno, ne samo u vezi svojih postupaka nego i vlastitih osjećaja, što rezultira time da ne konfrontira zlostavljača čak ni u situacijama kada on učini nešto istinski loše. “Ludilo” žrtve i njezino “pretjerivanje” ili “umišljanje” glavni su alibi manipulatora i otvoren put u još žešće i ozbiljnije zlostavljanje. Ako i kada žrtva reagira – čak i posve validnim argumentom – obrazac se ponavlja i ta reakcija potvrđuje njezinu tobožnju emocionalnost, iracionalnost i neuračunljivost. Gaslighting se događa u fazama. Prvu fazu obilježava nevjerica i “odmahivanje rukom” na nazivanje ludom. Nakon toga slijedi defenzivnost, odnosno obrana vlastitih viđenja i osjećaja. U trećoj fazi dolazi do iscrpljenosti konstantnim ispričavanjem i uvjeravanjem i depresije, te konačnog odbacivanja vlastitih interpretacija događaja i zatomljavanja vlastitih osjećaja. Konstantno preispitivanje, ispričavanje, laganje, nemogućnost donošenja najjednostavnijih odluka – sve su to znakovi gaslightinga.

Krajnje NeuračunljiveKrajnje Neuračunljive

Dakako, i muškarci i žene potencijalni/e su počinitelji/ce ovakvog zlostavljanja. No neupitno je da društvo – a ne govorimo više o viktorijancima i Freudu! – i dalje ludima i neprimjerenima interpretira ponašanja i reakcije žena. “Lude žene” doista su pogrešna i toksična predodžba, jer ne samo da rod ima utjecaja na doživljaj sebe i vlastita mjesta u društvu, pa i vlastitog mentalnog zdravlja, nego i kako – kada i na koji način – tražimo pomoć. Također, ako za isto ponašanje jednu osobu proglasimo ludom a drugu ne, time izravno utječemo na brzinu, vrstu i kvalitetu pomoći koju te osobe mogu dobiti.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, rod doista određuje moć koju muškarci, odnosno žene imaju nad socioekonomskim odrednicama svoga mentalnog zdravlja i života općenito – društvenog položaja, statusa, doživljaja u društvu i izloženosti specifičnim rizicima za mentalno zdravlje. Stoga nije nevažno kako koristimo jezik i na koje načine se obraćamo ljudima, pa čak i onima s kojima se ne slažemo ili koji nam se ne sviđaju. Vrlo je jednostavno i, kako možemo vidjeti, društveno prihvatljivo, proglasiti ženu ludom, ali to doista nije put ka valorizaciji vlastita mišljenja nauštrb tuđeg, niti koristi ijednom rodu ili pojedincu; dapače, takvo nijekanje tuđeg realiteta perpetuira upravo takav svjetonazor radi kojeg ćemo i sami/e jednom biti diskreditirani-e i koji će i pred našim aktivizmom, makar i na najnižoj razini, zatvoriti oči i uši, smatrajući ljutnju, gnjev, borbu i otpor još jednim dokazom našeg ludila.

Preuzeto sa: Libela.org