Aktuelne teme

Seksizmi u bontonu

Pod ruku nam je došao Ilustrirani bonton, autora Branka Ivkovića iz 1969. godine koji, normiranjem obrazaca lijepog ponašanja u kući, izvan kuće, na putu, obiluje seksizmima i stereotipizira rodne uloge žena i muškaraca.

Autor definiša mjesta koja su domeni muškog integrisanja (poput vlaka, kazališta, kafana/restorana), a žena se uglavnom smješta u kuhinju u poglavlju o pripremama za poziv gostiju, o njihovom dočeku, pristojnom ugošćenju i propisnom ispraćaju.
„Sve pripreme u kuhinji treba da se obave pravovremeno i dovrše na vrijeme kako bi domaćici preostalo dovoljno vremena da se do dolaska gostiju malo odmori, presvuče, da uredi frizuru, nokte, da se dotjera. Bar sat-dva prije dolaska gostiju pripreme u kuhinji moraju biti završene (…) Uputno je da se domaćica pobrine i za pomoć pri posluživanju. Mjesto domaćice je kraj gostiju i njeno stalno izlaženje u kuhinju narušava atmosferu i raspoloženje društva.”


Jedno od malobrojnih spominjanja zaposlenih žena je kao stjuardesa te autor u dijelu o načinima ponašanja u avionu kaže: „Mjesto vam je u avionu osigurano, otvaranje i zatvaranje prozora nije u vašoj moći, a za prehranu se brine zrakoplovno društvo što je, naravno, već uračunato u cijenu vožnje, tako da se ne morate ni časa osjećati nelagodno kad vam vječno nasmiješena i pomno odabrana vitka stjuardesa ponudi kompletan doručak ili, na dugim letovima, ručak ili večeru.“

U dijelu koji govori o dobrim i lošim običajima prije, za vrijeme i poslije plesa vidljivo je da je ženino mjesto opet podređeno i da su stereotipizirane uloge.
“Na svim kućnim plesnim priredbama dužnost je muškarca da pleše bar jedan ples sa svim prisutnim ženama, bez obzira na njihove godine i izgled. Prednost pred svima ostalima ima jedino domaćica.” Takođe, autor kaže da su za vrijeme plesa razgovori dopušteni, ali da je tema prvenstveno prepuštena partneru, a ne partnerici, čime je vidljivo ograničavanje prostora djelovanja žene u korist muškarca.

U Ilustriranom bontonu, u dijelu o eleganciji i inteligenciji, pravilima odijevanja za žene – od jutra do ponoći, autor Branko Ivković sugerira ženama što nositi, i to svrsishodno, ukusno i propisno, u raznim prilikama i u razna doba dana: tako, veli autor, za odlazak u kupovinu/na tržnicu ne traži se nikakva posebna elegancija, uz krompir, mrkvu ili kupus; za ovu priliku preferira haljine, a ako će već nositi hlače, kaže da isključivo žene vitka stasa kupovinu tako mogu obaviti i tu tom slučaju da ne moraju nositi cipele s visokom petom, već one bez pete, natikače ili sandale.
Uopće, kada govori o mogućnosti nošenja hlača za žene, autor kaže da su one vrlo omiljen i koristan dio ženske garderobe, ali samo za određene prilike i – što je naročito važno – za vitke figure.
Primijetno je da se ovim pravilima ženama nameću uloge koje su vezane za kuću, a muškarcima isključivo one vezane za rad i funkcije na poslovima van kuće.

U dijelu o održavanju tijela i odijela, Ivković sugeriše da „zaposlena žena za vrijeme posla odreći će se laka koji pri radu, tipkanju ili kuhanju puca i otpada. A nokti s popucalim, izgrebenim ili nespretno nanijetim lakom ne ostavljaju baš najljepši utisak. Za kazalište, druge izlaske ili prilikom odlaska u goste žena će se zadovoljiti diskretnim, svijetlim lakom. Za žene je neobično važna pravilna njega ruku, kako ne bi ispucale i postale grube, jer gruba ženska ruka nije naročito estetski užitak (…) Njega lica kod žene može mnogo pridonijeti da se istakne ljepota ili prikriju nedostaci.“


Ovaj bonton je star 40-ak godina, a mi i danas svjedočimo pokušajima discipliniranja žena normiranjem njihovog ponašanja i nametanjem standarda ljepote za svrhe zadovoljavanja pogleda drugih, a ne vlastitih želja.

Preuzeto sa: SOC