Aktuelne teme Feminizmi Zvuk i boje

Novi val horora fokusiranih na tijelo i – žene

Trulež. Samo-kanibalizam. Ekstremne tjelesne modifikacije. Čak i prema spornim standardima horor filmova – koji su oduvijek uključivali ubojstva i sakaćenje žena – ovakvi prizori su previše šokantni i neukusni za prikazivanje na ekranu. No ipak, val horor filmova koji tematiziraju tijelo proizvedenih u posljednjih pet godina uključuje žene podvrgnute mučenjima od kojih se okreće želudac i to ne samo kako bi šokirali publiku. Ovi filmovi koriste navedeni pod-žanr kako bi istražili uznemirujući odnos između žena i njihovih tijela, suočavajući nas s tmurnom stvarnošću koja ukazuje na to da je, u današnje vrijeme, naša slika o tome kakvo naše tijelo treba biti opasnija no ikad.

Horor filmovi koji tematiziraju tijelo zastrašujući su zbog grafičkih prikaza uništenja ljudskog tijela. To je vrlo raznovrstan žanr koji uključuje filmove poput Eraserheada, Stvora, Gospodara pakla, Tetsuo: TheIron Mana i Ljigavaca. Neosporivi kralj ovakvih horora jest David Cronenberg koji je svoju karijeru ostvario pretočavanjem naših strahova vezanih uz tijelo na ekrane kroz filmove poput Rabid, The Brood, Scanners, Videodrome i Muha. Horori koji tematiziraju tijelo vrlo su uznemirujući – ne samo zbog odvratnih prizora raskomadanih, pojedenih i mutiranih tijela, već i zbog načina na koji potkopavaju naš vlastiti osjećaj tjelesnog integriteta i sigurnosti.

Tokom godina, horori koji tematiziraju tijelo svoju su inspiraciju crpili iz strahova vezanih uz znanstvena, tehnološka i medicinska dostignuća, kao i rastuće preokupacije mogućim epidemijama bolesti. Ti filmovi tradicionalno se bave vanjskim silama koje transformiraju tijelo i njihovi su protagonisti često bili muškarci. Nova generacija ovakvih horora nešto je drugačija: bavi se tematikom traume te kulturalnog i psihološkog pritiska u kontekstu utjecaja na transformaciju ženskog tijela ili stvaranje potrebe za njegovom transformacijom.

Contracted (2013), Thanatomorphose (2012)

Dva filma proizvedena u protekle tri godine govore o živućoj smrti kao rezultatu traume i životne krize. U filmu Contracted scenarista/režisera Erica Englanda, žena, žrtva seksualnog napada, biva zaražena spolno prenosivom bolešću zbog čega joj se tijelo raspada i na kraju zombificira. Thanatomorphose, privijenac redatelja Erica Falardeaua, govori o ženi koja se bori s izolacijom i umjetničkom frustracijom čije tijelo počinje truliti sve dok se potpuno ne raspadne. Oba su filma o mladim ženama koje se bore s vlastitim identitetom i odnosima. Samantha, protagonistkinja filma Contracted, ovisnica je u oporavku koja se nedavno outala kao lezbijka. U Thanatomorphose, Laura je mlada kiparica u vezi sa zlostavljačem. Oba filma povezuju pojavu propadanja tijela i seks: Samantha biva zaraženom za vrijeme silovanja,dok se Laurino stanje pojavljuje nakon noći grubog seksa s dečkom.

Contracted i Thanatomorphose dijele zanimljivu premisu: da seksualni napad i destruktivna veza čine njihove protagonistice mrtvima iznutra, a taj se osjećaj počinje manifestirati kao doslovnotjelesno raspadanje. Laurino iskustvo pogoršava duboka usamljenost. Čitava radnja Thanatomorphose odvija se u Laurinom stanu, gdje provodi vrijeme sama, osim povremene zabave ili posjeta muškaraca koji žele imati seks s njom. Obje žene postaju disocirane od svojih propadajućih tijela, pokušavajući prikriti svoje stanje i odbijajućituđu pomoć.

Nažalost, oba filma premalo razvijaju vlastitu zanimljivu tematiku. Contracted umanjuje pitanje seksualnog zlostavljanja tako što se Samantha ne sjeća večeri. Thanatomorphose pak nikad ne postaje narativna cjelina. Niti jedan film ne nudi svojim protagonisticama mnogo prostora za djelovanje, iako Thanatomorphose dolazi zapanjujuće blizuu trenutku kada Laura počinje prikupljati, dokumentirati i prikazivati trule dijelove svoga tijela kako bi vlastito stanje pretvorila u svojevrsnu umjetnost kroz koju izražava vlastite osjećaje. Premda oba filma nastoje srušiti granice između percipirane verzije sebe i sebe kakvi/e uistinu jesmo, uspijevaju tek zagrepsti po površini.

Honeymoon (2014)

Trudnoća je tema ovog filma prvijenca koji objedinjuje motive otmice i tjelesnog horora, redateljice Leigh Janiak. Bea i Paul kreću u šumu na rustikalni medeni mjesec nakon hip, uradi-sam vjenčanja. Nedugo nakon što stignu, niz čudnih događaja počinje se odvijati oko njihove kolibe. Bea nestane jedne večeri i počinje se ponašati čudno nakon povratka. Dok Paul počinje shvaćati da Bea više nije ona stara, Honeymoon u gledateljima/cama počinje buditi neizbježan strah koji se pojavljuje u vezama: Znaš li uistinu tko je tvoj partner/ica? No, Beina priča dotiče se i duboko ukorijenjenih strahova o trudnoći kao nečemu sto neizbježno mijenja život.

Na početku filma, Bea i Paul vode šaljivi razgovor o seksu za vrijeme kojeg Paul kaže Bei da mora “odmarati svoju utrobu” od prethodne noći. Stvari postaju ozbiljne kada Bea ustvrdi da nije spremna postati majka. Medeni mjesec pozabavlja se tom tjeskobom vezanom uz trudnoću, a Beina utroba postaje mjesto njezina skvrnuća i podrijetlo njezine transformacije. Janiak oprezno čuva trenutke tjelesnog užasa za maksimalni učinak: nakon što Paul nađe Beu u kupaonici kako probada vlastitu vaginu, Bea ga zamoli da izvadi ono što je unutar nje, što rezultira čudnim, zaprepašćujućim prizorom pobačaja. Bea očajnički pokušava zadržati svoju percepciju sebe, pišući iznova i iznova: “Moje ime je Bea. Moj muž je Paul.” Beino tijelo biva oteto, a uskoro i njezin identitet, sve dok i njezina veza s mužem ne bude uključena u transformaciju. Medeni mjesec je inteligentan i zastrašujući pogled na drugu stranu trudnoće: strah od gubitka identiteta, osobito u kulturi gdje žena sve mora podrediti majčinstvu.

Excess Flesh (2015)

Ovaj film prvijenac redatelja Patricka Kennellyja i scenaristice Sigrid Gilmer, koji je ove godine debitirao na SXSW-u, ističe se kao rijedak horor film za koji istražuje poremećaje prehrane. Film je usredotočen na Jill, mladu ženu koja se bori s bulimijom i osjećajima manje vrijednosti i sramežljivosti. Njena cimerica, Jennifer, je mršava, ekstrovertirana party djevojka s napredujućom karijerom u modnoj industriji u Los Angelesu. Na početku filma, Jennifer govori Jill o tome kako ju je šef vrijeđao dajući joj Prada haljinu veličine 4 da uzme doma, rekavši da je to možda i plus size.

Jennifer podbada Jill komentarima o njezinom tijelu, vrijeđajući je dok tvrdi da ju pokušava motivirati da drži dijete i vježba. Obje žene jedu tokom cijelog filma: Jennifer, kao spektakl užitka, jede brzo, oblizuje usne i govori s ustima punim čipsa i druge bučne hrane. Nasuprot tome, Jill jede polako, tiho i bolno znajući da će kasnije povraćati. Jill na posljetku postaje toliko preplavljena ljubomorom i sramom da Jennifer sveže lancima u stan, gdje ju muči prisilnim hranjenjem i izgladnjivanjem.

Film je pretjerano dug, ispunjen besmislenim meta trenucima i bez iznenađujućih otkrića. No, Excess Flesh uspijeva prikazati kako su prejedanje i ‘čišćenje’ činovi samoranjavanja, osobito u jednoj bolnoj sceni u kojoj se Jill prejeda makaronima sa sirom, pljusne samu sebe i povraća. Nije iznenađenje da se radnja filma odvija u Los Angelesu. Film povezuje Jillinu iskrivljenu percepciju vlastitog tijela s stavovima o težini, izgledu i ponašanju na koje ne utječu samo modna industrija i industrija ljepote, već i pritisak obitelji i prijatelja.

American Mary (2012)

Slika o sebi i tjelesne modifikacije na iznenađujući su način prikazane u filmu American Mary, redateljica sestara blizanki Jen i Sylvie Soske. Mary Mason je siromašna studentica medicine koja biva uvučena u svijet underground tjelesnih modifikacija gdje izvršava ilegalne kirurške zahvate.

U filmu, Mary biva drogirana i silovana od strane bivšeg profesora za vrijeme zabave koju je organizirala grupa iznimno natjecateljski raspoloženih muških kirurga iz bolnice u kojoj radi. Mary upotrijebi svoje kirurške vještine kako bi se osvetila svom profesoru, izvršavajući na njemu, bez anestezije, niz operativnih zahvata – od razdvajanja jezika, preko genitalne modifikacije, pa do amputacija. Ubrzo, Mary napušta liječničko zvanje kako bi ostvarila karijeru na polju unosne, ekstremne, underground estetske kirurgije.

Mary uzima alate kirurške kulture u kojoj dominiraju muškarci, koja ju je izdala i silovala, i koristi ih u službi rodno fluidne kulture tjelesnih modifikacija. (Nije slučajnost da Mary kastrira svog silovatelja i doslovno i simbolično.) Estetski zahvati nedvojbeno se smatraju nasiljem nad vlastitim tijelom – American Mary gledateljima servira veliku porciju tjelesnog horora dok Mary reže i zašiva svoje pacijente – no, film nameće pitanje je li to nasilje inherentno loše. Gdje je granica između ekspresije vlastitog identiteta i samoozljeđivanja, pogotovo kada tjelesne modifikacije prkose normativnim standardima ljepote? Što znači ‘poboljšati’ vlastiti izgled? Na kraju krajeva, American Mary ne nudi odgovor na ova pitanja, ali i dalje predstavlja inteligentan i smion film koji nas potiče na razmatranje raznih načina na koje modificiramo tijelo i razloga zašto to činimo.

Excision (2012)

Kirurške fantazije u srcu su predivno čudnog filma koji se bavi odrastanjem imenom Excision, prvijenca redatelja i scenarista Richarda Batesa Juniora. Excision je priča o Pauline, srednjoškolki vrlo opterećenoj problemima koja se nastoji nositi sa svojim adolescentskim postojanjem, uključujući i odbacivanje od strane školskih kolega, kontrolirajuću majku i mlađu sestru koja umire od cistične fibroze. Kroz cijeli film, Pauline ima erotske maštarije o izvršavanju kirurških zahvata na sebi i drugima. Njezine maštarije kulminiraju u stravičnom i smrtonosnom pokušaju transplantacije organa koji izvrši na vlastitoj sestri.

Pauline je duboko suosjećajna, ali i istinski čudna tinejdžerka koja se osjeća ignorirano i odbačeno; njezina želja da kirurški modificira sebe i druge potiče iz želje da bude voljena, pogotovo od strane svoje majke. (Ta želja za priznanjem i prihvaćanjem također je u srži filma May iz 2002. Luckyja McKeeja, o mladoj, neprihvaćenoj ženi koja sašije prijatelja od pravih dijelova ljudskog tijela.) Excision govori o tome kako se traume u adolescenciji manifestiraju na tijelima mladih žena i kako ih one nastoje kontrolirati – čak i na najstravičnije načine – kako bi pokazale snagu i moć da iskažu vlastiti identitet.

The Nest (2014)

Čak je i kralj horor filmova koji tematiziraju tijelo prihvatio ideje nekih od mlađih redatelja/ica s ove liste. U kratkom filmu The Nest, naručenog od strane Filmskog Instituta EYE u Amsterdamu, David Cronenberg prikazuje interakciju između mlade žene koja vjeruje da se u njenoj lijevoj dojci nalazi gnijezdo insekata i liječnika (kojeg glumi Cronenberg) koji s njom razgovara prije operacije kojom bi se uklonilo gnijezdo. The Nest je sniman iz perspektive liječnika, u jednom, devetominutnom pokušaju. Film zamućuje granicu između stvarnosti i fantazije na vrlo uznemirujući način. Do kraja filma, nemoguće je odrediti što je stvarno, a što ne, ili čak ustanoviti da ono što se događa na ekranu uistinu predstavlja interakciju između liječnika i pacijentice. The Nest stručno evocira preventivne operacije kojima se žene u sve većim brojevima podvrgavaju kako bi smanjile rizik od obolijevanja od raka, ali i postavlja pitanje koliko su uistinu ti rizici stvarni i kako su prikazani od strane medicinskog autoriteta.

Svi ovi filmovi govore o mladim ženama, često u ranim dvadesetima, koje započinju karijeru ili samostalni život dok su u isto vrijeme opterećene mukotrpnom vezom s vlastitim tijelom. To je narativ istraživan još prije više od deset godina u filmu privijencu francuske scenaristice/redateljice Marine de Van In My Skin iz 2002. godine. Glavnu ulogu u filmu igra sama de Van. U filmu glumi mladu djevojku s karijerom u usponu koja na zabavi zadobije duboku porezotinu, no ne osjeti bol. Osjećaj disocijacije od vlastitog tijela pretvara se u samo-kanibalizam pri kojem de Van simulira rezanje, lizanje i griženje mesa s vlastitih udova te čak i čuva komadiće vlastite kože, što joj na posljetku ugrožava karijeru i privatni život. Svojevremeno, In My Skin bio je zapanjujući, jedinstveni film. Danas, pitanjima na koja je potaknuo de Vanin film bave se čitave skupine filmaša. Zašto se pojavilo toliko takvih filmova i zašto sada?

Možda nije slučajno da su mnogi/e od tih scenarista/ica i redatelja/ica toliko blizu po dobi mladim protagonisticama svojih filmova. Odrasli/e su tijekom dva desetljeća u kojima su mlade žene rekle da mogu biti i učiniti sve, ali su također podvrgnute beskonačnim kulturnim pritiscima da budu mršave, prikladne i atraktivne. Danas su ti pritisci složeni: osim što moraju biti fit i zdrave, žene bi trebale voljeti i “prihvatiti” svoja tijela, dok usput imaju uspješne karijere i veze. Na ovom su popisu zastupljeni muški i ženski filmaši, iako su filmovi žena karakterističniji i služe naglašavanju pervazivnostipostmoderne retorike osnaživanja i tjelesne pozitivnosti. Ti se filmovi odnose na žene koje već na početku svojih odraslih života ‘gube kompas’. Uistinu zastrašujuća stvar o ovim filmovima jest da otkrivaju kako su kulturni pritisci oko tjelesne slike, vlastitog identiteta i moći kompliciraniji i štetniji za žene nego ikad.

Bitno je napomenuti da su svi ovi filmovi o bijelim ženama. Nevjerojatna bjelina kreatora i subjekata naglašava da, dok više žena može raditi u horor žanru, još uvijek postoji pravi nedostatak raznolikosti među kreatorima i pričama koje stvaraju. Osim toga, prevalentnost bijelih žena u hororu možda upućuje na nesposobnost ili nevoljkost filmaš/ica da se pobliže pozabave rasom i rodom u hororu, pa čak i na mogućnost da su strahovi vezani uz takvu tematiku i dalje preveliki tabu.

Za razliku od konvencionalnijih horor filmova, koji općenito nude uzbuđenje i katarzu kada herojski protagonist/ica pobijedi neku vrstu čudovišta, horor filmovi koji tematiziraju tijelo obično završavaju s protagonistom/icom koji/a se ili uništava ili postaje čudovište. Snaga tjelesnog horora je u tome da se usuđuje izraziti strahove koje stvarno ne želimo vidjeti i za koje nismo sigurni da ih možemo nadvladati. Postoji osjećaj olakšanja pri gledanju ovih slika na zaslonu i snage u priznavanju njihova postojanja.

I zato je ovaj novi val horor filmova važan: ne samo zato što nas navodi na prepoznavanje dubokih kulturnih pritisaka na žene, već i priznaje strah da ih nikada nećemo uspjeti prevladati. Ova tematika pokazuje nam koliko je zapravo nedostižna ideja zdrave slike o sebi usprkos svim traumama i distorzijama. Horor filmovi koji tematiziraju tijelo priznaju da usprkos našim naporima, kulturni pritisci često se čine poput noćne more bez kraja. Pri pričanju ovakvih priča, filmaši/ce također pomiču granice horora kao žanra i proširuju opseg tema vezanih uz žene koje horor filmovi mogu razrađivati.

Preuzeto sa: Libela.org