Aktuelne teme Feminizmi Sex

Orgazam za sve: feminističko čitanje knjige ‘Becoming Cliterate’

Svijet je pun lošeg seksa.

Naročito, svijet je pun lošeg seksa između muškaraca i žena. Pijanog seksa za koji godinama poslije ne možeš skužiti jesi li na njega pristala ili ne. Seksa kojeg se sjećaš s s nejasnim osjećajem nasilja, no ne možeš shvatiti zašto. Starog “dobrog”, dosadnog, sebičnog seksa kada on svrši i ostavi te nezadovoljenu.

Stalno iznova govorimo: dok nas uvjeravaju kako živimo u seksualno znatno slobodnijem svijetu od naših baka i djedova, svijet je još uvijek patrijarhalno sranje. Patrijarhalno na dubinski, fundamentalan način – od seksualnog nasilja do “svakodnevnijeg” nasilja neravnopravnosti u orgazmu.

Nova knjiga Laurie Mintz, ‘Becoming Cliterate’, još jednom nas podsjeća kako dosadan, dehumanizirajući seks nije neizbježno ljudsko stanje. Ova je knjiga opći vodič za razumijevanje genitalne anatomije i praktičan vodič za osjećanje sebe i partnera_ice kroz poglavlja o masturbaciji ili preispitivanju konvencionalnog heteroseksualnog scenarija (šlatate se, on penetrira. svrši i zaspe). Ova knjiga nam nudi temelje za preispitivanje ideje što seks jest (akcija s ciljem da cis frajer svrši), a govori o seksu na mnogo ravnopravniji, pro-ženski način.

Knjiga Becoming Cliterate je zabavan i osnažujući podsjetnik da seksualno nezadovoljstvo nije neminovno i odličan poklon za cis muškarce u vašem životu. Najveća joj je mana što “imanje vulve” izjednačava s “bivanjem ženom”. A to nas podsjeća na potrebu da potraga za ravnopravnošću orgazma treba biti transinkluzivna i propitivati cjelokupnu logiku prema kojoj imati određene genitalije znači biti određenog roda.

Pa, započnimo, kao i Mintz, s osnovnim pitanjem: je li heteroseksualni seks nezadovoljavajuć za žene, i ako je, zašto je?

Premda je pogrešno izjednačavati seksualni užitak s orgazmom – neke od nas ne mogu ili ne žele svršiti, i to je u redu – možemo iskoristiti jaz u orgazmu (orgasm gap) kao pokazatelj koliko vrijednosti pridajemo muškom u odnosu na ženski seksualni užitak.Prema istraživačkim podacima u knjizi (za koje autorica priznaje da se odnose na vrlo ograničen uzorak – studente_ice koledža u Floridi), 64 posto žena je imalo orgazam tijekom zadnjeg seksualnog odnosa, naspram 91 posto muškaraca. U još jednom istraživanju (također na nereprezentativnom uzorku), Mintz izvještava kako je 55 posto muškaraca u odnosu na 4 posto žena postiglo orgazam tijekom prvog seksualnog odnosa s novom_im partnerom_icom.

Sranje.

Dakle, to ne znači da žene ne mogu postići orgazam – postižemo ga dok masturbiramo, postižemo  ga tijekom seksa s drugom ženom, postižemo ga dok smo “dugo u kupaonici”. Pa, zašto onda ne svršavamo seksajući se s muškarcima? Naslov knjige je vjerojatno trag koji vas navodi na argumentaciju autorice: zato što patimo od nedostatka stimulacije klitorisa.

Dobro, to je nešto što feministkinje govore još od drugog vala (provjerite), a ostalo je koliko važno, toliko i bolno neostvareno. Naša kultura daje prioritet cis, heteroseksu u kojem je najvažnije “spojiti” penis i vaginu. I, kao što Mintz ponavlja, penetracija penisa u vaginu najčešće ne stimulira klitoris – koji je, za većinu žena, najvažnija točka seksualnog užitka i orgazma.

To nije slučajno. To je rezultat patrijarhata, velikog svjetskog aranžmana koji ide u korist muškarcima. To je rezultat ideje da je najvažniji oblik seksa onaj koji vodi do reprodukcije (čak i onda kada ne postoji namjera ‘pravljenja beba’), te koji izjednačava penetraciju cis muškarca, užitak i ejakulaciju s uspješnim seksom. Premda mnoge žene vole penetraciju (ni meni nije odbojna), Mintz tvrdi da to jednostavno nije način na koji većina ljudi s vaginama i vulvama može doživjeti orgazam.

Ovaj problem definiranja seksa ima mnogo veće značenje i utjecaj od toga doživljavamo li ili ne orgazam.

Primjerice: dok većina ljudi definira seks kao penetraciju penisa u vaginu, Mintz navodi istraživanje u kojemu je 68 posto žena izjavilo da kunilingus (oralno zadovoljavanje žena) smatra seksom, dok isto smatra samo 33 posto muškaraca (vjerojatno zato što to ne uključuje penis).

Ovaj nedostatak slaganja oko toga što je seks ne utječe samo na to da nas sprječava u postizanju orgazma. Ako se ne slažemo oko definicije seksa, kako ćemo se složiti oko zajedničkog definiranja pristanka? Kako ćemo shvaćati seksualno nasilje? Ako ne mislimo da je oralni seks – seks, kako ćemo doći do zajedničkog shvaćanja da je oralni (i druge vrste nepenetrativnog seksa) seks  bez pristanka – silovanje (što jest)?

Knjiga Becoming Cliterate uspješna je u propitivanju osnovnih pretpostavki, usmjeravajući nas prema drugačijem shvaćanju što seks može biti i daje nam praktične savjeta kako biti ona koja “daje naredbe” tijekom seksa (tražite od partnera da vas dira na način na koji to činite dok masturbirate je fantastičan i začuđujuće nekorišten savjet).

No, knjiga upada u jednu klopku koju trebamo izbjeći. Dok je slavljenje vulve jako važan način promoviranja užitka i promjene naše ideje seksa orijentirane na cis muškarce, postoji problem u izjednačavanju vulve sa ženskim seksualnim užitkom općenito.Konkretno: moramo osporavat ideju da svi muškarci imaju penise i da sve žene imaju vagine.

Osobno priznanje: uvijek se osjećam nelagodno kad pišem objave o boljkama suvremene seksualnosti. Jer, ogroman broj tih tekstova na kraju govori o muškarcima i seksu s njima. Ja sam queer: seksam se s muškarcima i sa ženama. I dok se svakog drugog dana pojavi tekst koji propituje “novi veliki problem u vezi heteroseksa”, mi queer žene jednostavno ne dobijamo onu količinu pažnje, diskusije, sredstava i dobrih tekstova koju dobijaju heteroseksualne žene. Lezbijska seksualnost ima drugačiji skup problema od heteroseksualnosti i ne predstavlja nekakav puki ideal seksualne ravnopravnosti. No, čak i kao queer osoba sklona sam marginalizirati ova iskustva kada pišem o problemima suvremene seksualnosti. Moramo shvatiti kako pisati o onome što je nezdravo u heteroseksualnom seksu, a da ne ignoriramo ili idealiziramo lezbijski seks.

Ovaj problem se provlači kroz knjigu u Becoming Cliterate. Žene koje se seksaju sa ženama uključene su u priče, a predloženi seksualni scenariji i komunikacijske vještine su prilično inkluzivni. No, žene koje se seksaju sa ženama zauzimaju čudnu poziciju kako u knjizi, tako i u široj konverzaciji o seksualnoj ravnopravnosti – uključene su, no pridaje im se znatno manje prostora i pažnje nego heteroseksualnim ženama.

Nadalje, razgovor o ovome često pogrešno izjednačava “imanje vulve i vagine” sa ženskim rodnim identitetom, što je jako pogrešno. Važno je govoriti o tome kako marginalizacija vulve vodi ka marginalizaciji žena i ženskog seksualnog užitka. No, naravno, nemaju sve žene vulve i svi ljudi s vulvama nisu žene. Trans žene su žene i zaslužuju seksualni užitak, ravnopravnost, oslobođenje i poštovanje – i naš razgovor to mora uključiti u same temelje, a ne kao zvjezdicu (*) ili dodatak.

Sve to je ključno za stvaranje istinski feminističke seksualne politike (i, da, prakse). Jer seksistički seks – seks koji u središtu ima muškarce s penisima – funkcionira na osnovi nasilnog skupa pretpostavki. Žene su posude, kontejneri muškog užitka, čokoladice u šarenim omotima, staklenke s džemom iz kojih će muškarci izvući orgazme i “namazati ih na svoj tost”. A ako su žene samo objekti iz kojih muškarci crpe užitak, to znači da su i “zamjenjive”(disposable). Kao kad otvoriš i pojedeš čokoladicu iz omota – na kraju ćeš bacit omot.

Seksualna ravnopravnost je važan aspekt opće, sveobuhvatne rodne ravnopravnosti. Jer, premda seksistički seks nije uvijek ili čak uobičajeno nije silovanje, on slijedi logiku silovanja: ideju da je seks nešto što dobivamo ili uzimamo od žena, a ne nešto što činimo zajedno s njima.

Ne radi se samo o zabavi i orgazmima (premda, naravno, ima mnogo zabave i orgazama). Seksualna pravda je teška. Zahtijeva rad. Zahtijeva mnogo odučavanja. Zahtijeva iskorjenjivanje ideja o rodu, tijelu, užitku, jednakosti i ljubavi i raspetljavanje starih ideja s kojima se osjećamo ugodnije i koje radije ne bismo raspetljavale. Seks je pun problema, seks je strašna stvar. On je područje prošlih trauma, sadašnje traume; područje gdje se svi utezi roda, rase, seksualnosti, klase, društvene pozicije ujedinjuju kako bi nam smlavili tijela, kao da nosimo čelični oklop.

Ali je uzbudljivo, zar ne? Mogućnost da možemo iznova napisati scenarije koje su naučila naša tijela, da bismo mogli_e poništiti priče o dominaciji i nasilju koje oblikuju naša tijela i naše živote. Da postoji, onkraj svog našeg cinizma, mogućnost uživanja – revolucionarnog užitka, radikalnog užitka, orgazmička mogućnost stvaranja pravednog svijeta.

Preuzeto sa: Libela.org (Prevela i prilagodila Sanja Kovačević)