Lokalne teme

Zašto nisam ustala Romkinji s djetetom u autobusu

Žena je sjedila na stepenicama putničkog autobusa držeći u naručju dijete, ne starije od godinu dana. Bila sam zatečena pogledima koji su vrebali sa zadnjih sjedišta prepunog autobusa. Na trenutak sam se osjećala krivom, a ipak, da li sam trebala? 

Krenula sam iz bosanskohercegovačkog grada soli ka prijestolnici- autobusom. Bila je nedjelja, popodnevni časovi; idealan dan za migraciju studenata i radnika. Bus je bio prepun putnika_ca. Mi sa stanice, bus smo dočekali spremno i pohrlili smo unutra kao da se u njemu dijele ugovori na neodređeno, niko nije ni pomislio da stavi torbu u autobusni bunker.

Ušla sam na srednja vrata i planirala se kretati do kraja autobusa, da vidim ima li mjesta na “sećiji” kada sam ugledala sredovječnu natapiranu gospođu koja sjedi sama i pitala je li slobodno, a nakon kimanja glavom, uvalila sam se pored nje sa svojim ruksakom i manjom torbom u zimskoj jakni, omotana šalom. Srklet.

Bus je krenuo sa stanice, par putnika_ca nije imalo mjesto pa su stojali_e. Neki tinejdžer s ruksakom i dvije- tri studentice stiskali_e su se  na prolazu između sjedišta. Gospođa do mene promrmlja, ja se nadovezah; jest, baš čudno da putnički bus smije da vozi putnike koji nemaju svoje mjesto. U to naiđe kondukter, sve uredno- pregleda preskupo naplaćenu kartu i ode niz autobus gurajući se s putnicima_cama.

Natapirana gospođa otvori mi se kao kiša iz kabla; kuda je pošla i s kojom namjerom. Suprug joj pati od PTSP-a. Razmijenismo kikiriki i mentol bombone, baš kao da idemo na ekskurziju, a negodujući oko gužve u autobusu, kao da nemamo svoje mjesto, ali kao suosjećamo se s onima koji se voze stojeći. Autobus se uparkirao na stanicu u Živinicama i na opšte zaprepaštenje svih – primio još putnika_ca.

Kolektivna psihoterapija “istresi sve iz sebe na javnom mjestu” se nastavila i svi su mrmljali očigledno nazadovoljni prepunim busem koji je vozio, sigurna sam preko dozvoljene brzine. Istovremeno u njemu su se kretali putnici_e čiji su se parfemi i tjelesni mirisi pomiješali sa ustajalim zrakom, pa mi je, sasvim za očekivati, ručak bio negdje ispod jednjaka.

Nagela sam se da vidim, jel stvarno žena s djetetom stoji negdje na sredini prvog dijela autobusa? Žena je  manevrisala  s djetetom u  jednoj ruci, torbom preko ramena i kesicom gumenih bombona u drugoj ruci, koje je mali dječak radosno grickao. Neka  tinejdžerka se požalila da je dodiruju patike, noge, nožice djeteta kojeg je majka držala u ruci. Nisam mislila stvarno da će potrajati da žena stoji, kada je već sjela na stepenice autobusa i kroz noge stojećih putnika uputila mi pogled i slegla ramenima. Ovo je vjerovatno najkraća verzija teksta kojim mogu opisati gađenje koje sam osjećala.

Ručak mi je već virio iz grla.

Gledala sam tupo- unaokolo još tuplje face koje su totalno ignorisale cijelu stvar. Kao da je najprirodnije ne ustupiti mjesto ženi s djetetom. Je li stvarno moram napisati ovo; romkinji . Rekla sam gospođi do sebe “De, da ja ustanem gospođi s djetetom.”, “Sačekaj neko će već ustati!” , odgovorila mi je.

Desno od mene sjedio je vojnik koji je držao djevojčicu, svoju kćerku pretpostavljam, u krilu, a kraj njega je sjedila njegova supruga koja je preneraženo gledala u svakog živog insana u autobusu. Bila je nekako “ponosna” na uniformu svoga muža. Iza mene je sjedila neka daytonka koja je drkala mobitel. Momak do nje je također drkao, mobitel. I oni iza njih su tipkali, i oni pored, oni malo dalje samo su blejili – onako. Neizostavan detalj  je lik u komplet trenerci, sa ZARA vrećicom i ruksakom, koji je konstantno drobio sa svog sjedišta i  buljio onako kako te uče od malih nogu da ne buljiš.  Jesam li rekla da je desno od mene sjedio vojnik?

Dijete je već zaspalo. Ljubila ga je svuda po licu i pričala mu na uho, držala ga je baš čvrsto. Ustala sam, a noge su mi se odsjekle, kada sam vidjela šok na njenom licu. Ne znam da li je išta rekla ili je samo onako otvarala usta, možda jednostavno nije dopiralo do mene. Svi su i dalje sjedili  i gledali me- s istim gađenjem kao i romkinju s djetetom. Osjećala sam se kao Cersei iz Game of Thrones, epizoda “Walk of shame”, s tim da sam ja ustupila mjesto u autobusu ženi s djetetom.

CERSEI’S WALK OF SHAME  on Vimeo.

Ja bih voljela da nisam napisala ovaj tekst i on vjerovatno nikada ne bi nastao, da je bilo ko drugi, da je bilo ko od 40 putnika_ca ispred mene ustupio mjesto jednoj ženi s djetetom u rukama. To je samo žena s malim djetetom u naručju, koja je platila kartu, baš kao i mi. To je samo žena koja je listala slike na mobitelu svoje majke u bolnici i pričala o svom bolu, baš kao i natapirana gospođa. To je žena koja je tražila poglede odobravanja jer je sjela na stepenice autobusa da joj dijete ne bi ispalo iz ruku.

Vozila sam se preko Karaule stojeći i držeći se za sjedišta unaokolo. Bila je to najskuplja karta ikada. Gledala sam u dječaka kako spava, a žena me pet puta pitala želim li se vratiti na svoje mjesto. Negdje u Olovu, šofer je napravio pauzu, a onda mi je prišla neka gospođa i pohvalila moj postupak, te mi poudila svoje sjedište u slučaju da se poželim odmoriti. Nisam imala šta da joj kažem. Nisam htjela da me neko hvali, htjela sam da ne budem jedina od 70 ljudi koja će ustati. Vjerovala sam da smo bolji od toga. Htjela sam da vjerujem.

U međuvremenu  autobus je primio još putnika, pa su tako ušli roditelji s jednim malim dječakom. Stojali su na sredini autobusa, a vojnik je , držeći kćerkicu u rukama, mahao njenim udovima kao da je marioneta i govorio “Vidi bato!”.

Bato u rukama Romkinje je “prljav bato” i druga djeca se ne smiju igrati s njim, naročito ne djeca vojnika koji je pravi časni patriota bez malo kućnog odgoja.

Ne postoji sretan kraj ove priče.

Ne znam, jesmo li ga zaslužili?

P.S. Neka djevojka sa zadnjeg sjedišta ponudi se bračnom paru iz Olova da sjedu na njeno mjesto.

Piše: Erna K.