Glasovi osnaživanja

Političke odluke u BiH: Ko ih donosi?

Bosna i Hercegovina je u posljednje dvije decenije predstavljala, i još uvijek jeste arena raznih pregovora, donošenja i pokušaja donošenja odluka koje se tiču cjelokupne populacije, a da predstavnici i predstavnice različitih grupa iste nisu uključeni/e u pregovore.

Počevši Dejtonskim mirovnim sporazumom i time donošenjem Ustava Bosne i Hercegovine, učešće žena u diskusijama i pregovorima za donošenje političkih odluka je nepostojeće. To je i jedan od osnovnih faktora koji i nakon 20 godina karakterišu javnu i političku scenu u Bosni i Hercegovini. Iako su do 2004. godine osnovani Gender centri unutar Federacije BiH i Republike Srpske, sve do 2003. godine nije usvojen Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH, a time ni osnivanje Agencije za ravnopravnost spolova na državnom nivou 2004. godine. 7 godina nedonošenja adekvatnih zakonskih rješenja i osnivanja pripadajućih agencija ostavilo je veoma veliki prostor za političke manipulacije.

Jedna od konstantnih tema u javnom i političkom diskursu u BiH jesu i reforme Ustava države. Ustav BiH je prema mišljenju Venecijanske komisije iz 2005. godine, okarakterisan kao diskriminatoran te predstavlja dokument kojim se omogućava široko političko manevrisanje i zloupotreba u ogromnom birokratskom sistemu.

Od tog mišljenja, postojalo je nekoliko inicijativa da se Ustav izmijeni. Neke od najbitnijih, pored inicijativa civilnog društva, jesu i inicijative koje su došle direktno od političkih stranaka u BiH. Ono što je karakteristično za svaki od paketa reformi, jeste da proces pregovora oko istih, niti u jednoj instanci nije uključivao žene.

Jedan od prvih paketa reformi jeste Aprilski paket, kojeg su dogovorili lideri 6 političkih stranaka u BiH, a koji nije u procesu pregovora uključivao žene. Jedna specifičnost ovog paketa reformi, koji je i do danas možda i najbolji predložen paket, jesu amandmani o ljudskim pravima i slobodama koji na kraju nisu ušli u amandmansku proceduru sa ostalim amandmanima, već su ostali na doradi pri Komisiji.

Naredni pokušaj reforme desio se 2008. godine, Prudskim sporazumom kojeg su, iza zatvorenih vrata, bez učešća javnosti a posebice žena, donijeli lideri tri vladajuće stranke u BiH. Nakon objave sporazuma i osude javnosti, nije doživio odlučivanje u parlamentarnoj proceduri.

Naredni paket reformi desio se 2009. godine, Butmirskim paketom, koji je nakon neslaganja unutar grupe političkih lidera i ponovne osude javnosti, označen kao neuspjeh. Ono što je bitno naznačiti jeste da ovaj paket reformi nije sadržavao odredbe o ljudskim pravima i slobodama osim pokušaja usklađivanja Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, te se fokusirao većinom na prijenos nadležnosti sa entiteta na državu.

Učešće žena u donošenju ovih odluka i planova reformi nije bilo omogućeno, najviše iz razloga jer su lideri vladajućih političkih stranaka isključivo muškarci čime im je dodijeljena pregovaračka uloga. Pozicije žena u političkim strankama su i danas uglavnom samo stvar formalnosti i ne uključuje ih se u ozbiljne procese donošenja odluka. Jedan od osnovnih načina značajnijeg učešća žena u političkom kontekstu ostaje djelovanje kroz zajednicu civilnog društva. Jedan od boljih primjera, posebice kada se radi o reformama Ustava, jeste i Inicijativa građanki za reformu Ustava BiH.

No, jedan od bitnih segmenata političkog učešća u BiH, jesu i nedostaci mehanizama direktne demokratije na nivou države čime se građankama onemogućava predlaganje reformi izvan okvira ovlaštenih predlagača/ica u slopu Paramentarne skupštine BiH.

Unatoč postojanju Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova pri Parlamentarnoj skupštini BiH i delegatkinja u sklopu Skupštine, primjećujemo da jako malo prijedloga civilnog društva dospijeva u parlamentarnu proceduru.

Jedan od problema jeste i to što delegatkinje, kada su izabrane u strukture vlasti, slijede tradicionalno orijentisanu stranačku politiku bez značajnije promocije ženskih ljudskih prava, a posebno bez predlaganja zakonskih rješenja kojima bi se promovisala uloga žena u donošenju odluka na državnom nivou.

2016. godine vidimo isti trend, kada smo u jeku pregovora o pristupanju EU, kreiranju i promociji reformske agende, koja se opet ovisno o nivou vlasti, razlikuje i ne pomoviše na jednak način. Reformska agenda je još jedan primjer dogovora iza zatvorenih vrata i isključivanja žena kao učesnica u ključnim pregovorima. Značajno je pomenuti da, iako se reformska agenda bavi tržištem rada, reformom socijalne zaštite i penzija, zvanični dokument ne sadrži riječ “žena” niti “ravnopravnost” na svih svojih 7 stranica.

Autorica: A.M.

Foto: Flickr.com