Globalne teme

Dan vidljivosti transrodnih osoba

Tekst i slika su bez izmjena preneseni sa soc.ba

Danas, 31.03. se obilježava Međunarodni dan vidljivosti transrodnih osoba, dan kada podižemo svijest o diskriminaciji prema transrodnim i transeksualnim osobama kao i specifičnim potrebama trans zajednice.

Transrodne osobe su češće nego ostali/e izloženi diskriminaciji i kršenjima osnovnih ljudskih prava, kao što su pravo na privatnost, ljudsko dostojanstvo, tjelesni integritet, život bez nasilja, izbor i pravo na medicinsku zaštitu, pravo na bračni život i sl.

Povodom obilježavanja današnjeg dana pročitajte otvorena pisma nekoliko transrodnih osoba, koje su tu oko nas, širom Bosne i Hercegovine:

Ja sam E., trans muškarac iz BiH gdje i živim, u državi u kojoj nemam nikakva prava i nisam zaštićen. Suočavam se sa diskriminacijom, od organa vlasti do zdravstvenih ustanova. Hormonsku terapiju moram da primam u Beogradu (Srbija), o svom trošku jer u BiH nema ljekara koji se bave transrodnim osobama, koji bi mi propisali terapiju. U braku sam sa divnom ženom, ali ni taj brak nije priznat zakonski u našoj državi.

Da li mi kao “drugačiji” možemo da živimo život kao i ostali građani i građanke u našoj državi ili moramo da bježimo u inostranstvo tražeći azil, a tamo nam kažu da je naša država sigurna? Da li možemo da promijenimo dokumente (oznaku spola) prije završene operacije, da li nam zdravstveno osiguranje koje plaćamo i na koje imamo pravo može da pomogne oko troškova operacije prilagodbe/promjene spola?

Da li imamo pravo na život bez ismijavanja, diskriminacije i svakodnevne torture koju prolazimo, od pokazivanja vozačke dozvole, lične karte ili pasoša pri prelasku granice, zato jer naš fizički izgled ne odgovara oznaci spola na dokumentima? Da li imamo pravo na posao bez diskriminacije ili ćete nas i dalje tretirati kao psihičke slučajeve? Mi nismo bolesni. Mi smo dio ovog društva. Želim da nešto poduzmete po pitanju transrodnih osoba u BiH, a da to ne bude samo slovo na papiru.“ E, Tuzla

 „Moje ime je K. Imam 22 godine i transrodna sam osoba. Studiram u Sarajevu. Volio bih da mogu da živim u ovoj državi onako kako se osjećam. Da imam zdrastvene i pravne mogućnosti u BiH. Ne želim da se plašim dok idem svaku noć kući hoće li me neko napasti jer izgledam drugačije od onoga kako se osjećam. Volio bih da ne moram otići iz BiH da bi bio prihvaćen u društvu, da bih našao posao, da imam normalnu budućnost.” K, Mostar

 „Ja sam dvadesetogodišnjak, student, umjetnik i humanista u duši. Živim u Tuzli sa roditeljima i mlađim bratom. Standardno, najbolji u klasi, nije ni faks loš, imam i prijatelja i ljudi koji me nešto manje vole, učim, izlazim tu i tamo, ništa posebno. Još uvijek ne mijenjam svijet, osim u klasi sa prosjekom. Na meti sam koječega, jer sam transrodna osoba, a “ne trudim se” da izgledam kao tipično “muško”. Na meti sam ledenih pogleda i dobacivanja van kuće, jer “ne spadaš ni pod jedno”. Imam, doduše, par prijatelja koji me poštuju i vole i za njih sam “on” bez puno pitanja i premišljanja. Ali u vanjskom svijetu, čak i kući, niti mogu da budem “žensko” koje izgleda kao lezbejka, niti “muško” koje jedva prolazi k’o muško, stalno sam u nekom međuprostoru jer ljudi od mene žele da budem žensko, a ja se osjećam više kao muško. Eto tako, ja sam osoba, koju paralelno svi vuku ne neke strane, kao da sam na utakmici i moram da navijam samo za jedan tim. Ja kao transrodna osoba  nemam nekog izbora nego da trpim, barem dok društvu kao većoj mjernoj jedinici ne bude bitno da pojedinac ima svoja osnovna ljudska prava i priliku na život.” F, Tuzla

 „Imam 26 godina i živim u Sarajevu. Kada sam upisao gimnaziju imao sam problem gdje su profesori prvo reagirali na moju seksualnu orijentaciju, pozivajući moje i roditelje moje djevojke na sastanke, na kraju čega je došlo do isključenja iz te škole.

No, upao sam u drugu gimnaziju poslije toga. Pisao sam pismene u muškom rodu i koliko god su one zadovoljavale formu, konstantno se profesoru moj izražaj u muškom rodu kosio sa njegovim poimanjem tradicionalne vrijednosti u kontekstu mog fizičkog izgleda, jer imam grudi te shodno tome, zašto bih ja pisao u muškom rodu, te su tako moji radovi uvijek rezlutirali jedinicom.

Pribjegao sam umjetnosti, kasnije na fakultetu i tu su profesori bili mnogo otvoreniji, gdje su mi se obraćali onako kako želim. Obrazovni sistem u srednjim školama je strašno loš i ne dozvoljava prvenstveno edukaciju o LGBT temama, a kamo li izjašnjavanje pojedinca onako kako on/ona želi. Otiđite malo u neku od srednjih škola i pitajte ih o LGBT osobama, prvo što će vam reći jeste da skraćenicu nikada prije nisu čuli. Za transrodnost još manje. Ovo govorim iz ličnog iskustva, jer danas radim sa srednjoškolcima, a za mene je srednja škola hram elementarnog znanja. Skandalozno je da i dan-danas ako se i uči nešto iz te oblasti, srednjoškolci izlaze iz škole sa terminom “bolest”. 2016. je godina, a sistem koji pruža znanje sličan je izgleda onome kao da živimo u pećinama i crtamo po njenim zidovima. Edukacije bi trebala početi POD HITNO od institucija vlasti do administrativnih šaltera, jer nije humano da nekome, kome nije jasno kako je moje ime na dokumentu žensko, a ja imam bradu ili slične fizičke manifestacije muškarca, se MORAM pravdati. Pa uvedite Zakon o rodnom identitetu i spasite nas od podsmijeha i omalovažavanja. Nedopustivo je i sprdanje koje, ne da mi se jednom desilo, sa policajcima kojima nije jasno u šta gledaju kada me zaustave ili pak naše granične policije koja me skoro svaki put pretresa do gole kože, pored silnog ispitivanja, jer se moja fizička manifestacija ne slaže sa dokumentom. U ovom društvu živim teško kao i svi drugi, na poslu mi je diskriminacija drugo ime, kad vani izađem strahujem hoće li mi neko glavu razbiti, jer za njih sam bolestan i na to sam navikao, ali najstrašnije od svega je da sistem ništa ne radi po pitanju mog osnovnog prava da budem ono što jesam. Pošto vidim da je literatura u školama i na fakultetima zastarjela, „izguglajte“ transrodnost, kao nešto što je normalno kao svugdje u EU, a i svijetu, ako vas već moja priča nije uvjerila.“ A, Sarajevo

Transrodne osobe su osobe čiji rodni identitet ne odgovara ili se ne poklapa sa spolom koji je pripisan rođenjem. Transeksualne osobe su osobe koje imaju namjeru da promjene ili su u procesu promjene tj. prilagodbe spola svom rodu.

Istraživanja Sarajevskog otvorenog centra pokazala su da transrodne osobe:

  • nemaju mogućnost da dobiju podršku medinskih radnika/ca. Ne postoje specijalizirani timovi koji će pružiti medicinsku ili hormonalnu terapiju, niti se vrše medicnske intervencije i operacije. Sve usluge vezane za promjene spola se moraju uzimati u inostranstvu, a zdravstveno osiguranje ne pokriva te troškove niti djelove troškova;
  • ne mogu promijeniti spol i jedinstveni matični broj bez da izvršne potpunu medicinsku promjenu spola. Transrodne osobe tako godinama ili možda i cijeli život žive sa jednim pravnim identitetom, dok je njihov spolni i rodni identitet drugačiji. Ta diskrepanca, naročito u izgledu, rezultira često nasiljem i diskriminacijom, a psihološki pritisak dovodi do oboljevanja, koji nadprosječno završavaju i samoubojstvima;
  • zbog svog identiteta doživljavaju diskriminaciju i maltretiranje. Poslodavci nisu spremni zaposliti transrodne osobe, a pružatelji usluga često odbijaju pružiti uslugu;
  • često postaju meta nasilja i krivičnih djela počinjenih iz mržnje.

Položaj i zaštita transrodnih i transeksualnih osoba u BiH je među najlošijim u Evropi. Transrodne osobe u BiH nemaju pristup odgovarajućim procedurama promjene dokumenata ili prilagodbe spola, niti je ovo pitanje sistemski uređeno.

Sarajevski otvoreni centar će kroz kontinuiran rad sa transrodnim i transeksualnim osobama iz cijele BiH, te kroz rad sa stručnjacima i stručnjakinjama nastaviti sa radom na poboljšanju položaja i pravog priznanja transrodnih i transeksualnih osoba.

Transrodne osobe su oko nas.

Koristimo našu slobodu kako bi doprinijeli slobodi drugih.