Mapiraj nasilje Online nasilje Take back the tech

Slučaj Svakodnevni seksizam

Koliko god internet bio opasna i nasilna platforma, s druge strane je naš veliki prijatelj, mjesto za razgovor i ukazivanje na probleme. Mlade žene koje su tek na početku svog života kao odrasle osobe su, u 2015. jedna od prvih generacija koja je zaista odrasla uz internet, te se razvijala zajedno sa njim. Tako je internet postao sasvim prirodna platforma za artikulaciju njihovih feminističkih stavova, ne nužno ideoloških, već organskih. Ove djevojke sada stvaraju prostor u kojem mogu ad hoc skrenuti pažnju na svakodnevni seksizam, koji je, van online sfere, često ostajao neadresiran, zbog nepraktičnosti u smislu vremena, te mnogih društvenih pritisaka.

Jedan od takvih prostora je i Everyday Sexism, web stranica na kojoj svako može podijeliti iskustvo u kojem identificira elemente seksizma, i ostaviti drugima da ih prepoznaju. Na ovaj način se stvara arhiva iskustava koja može da posluži kao legitimacija feminističkih ili anti-seksističkih stavova koji su često skrutinizirani putem logičkih grešaka. Ova stranica se također pokazala korisnom ne samo kao akumulator iskustava, već zaista arhiva sa potencijalom za brojna socijalna istraživanja. Projekat još uvijek mobilizira sve više i više žena, te se proširio na mnoge druge platforme, poput Tumblra. 2014e, ispovijesti sa Everyday Sexism stranice su objavljene uknjiziistog naslova. Tekst je pisala autorica projekta, Laura Bates, 2013. godine.

“Kada sam počela the Everyday Sexism Project prije godinu dana, nisam ni pomišljala da ćemo skupiti 25.000 iskustava i to u preko 15 zemalja. Niti sam mislila da ću pisati o tome na nekim od najposjećenijih svjetskih portala.

Kada je projekt bio lansiran, bez sredstava i bez marketinga, mislila sam da će  biti zgodna zabava, nadala sam se jedno 100 priča. Ali, proširilo se kao požar, kako je sve više žena dodavalo svoja iskustva. Žene svih godina, svih statusa, iz svih dijelova svijeta. Sedmogodišnjakinja i 74ogodišnjakinja, obje u invalidskim kolicima, imale su skoro identična iskustva u kojima ih je neko izazivao da su prave žene vozačice. Kasirka iz videoteke, babica i marketing konsultantica su dijelile isto iskustvo seksualnog napada od strane starijih kolega na poslu.

Gimnazijalka i udovica su dijelile priče o tome kako je neko vršio pritisak na njih da bi imale seksualne odnose. Velečasnu iz Church of England su nekoliko puta zamolili da ipak muškarac vodi vjenčanje ili sahranu: “ništa osobno.”. Jednom muškarcu su čestitali što čuva svoju sopstvenu djecu.

14ogodišnjakinja mi je napisala: “Stalno mi govore da ne mogu biti dobra u stvarima jer sam žensko. Da mi je mjesto u kuhinji. Da sam dobra samo za čišćenje, kuhanje i pušenje.”

DJica je objašnjavala kako se nije mogla nositi sa konstantnim nasiljem i hvatanjem, pa je odustala od posla koji najviše voli.  

Djevojčica iz Pakistana je opisala kako sakriva seksualno nasilje koje je pretrpjela zbog časti porodice. Ženu u Brazilu su zlostavljala tri muškarca koja su je pokušala uvući u auto dok ih je ignorisala. U Njemačkoj, ženu su toliko hvatali za guzu i druge dijelove tijela da je to opisala kao normu. U Meksiku, studentici je profesor rekao: “Calladita te ves mas bonita” (ljepša si kad šutiš). U Izraelu, nastavnici koja govori 6 jezika rečeno je kako nije dovoljno dobra kućanica za svog muža. U Francuskoj, muškarac se skinuo pred dvije 12ogodišnje sestre dok su imale piknik u gradskom parku. U autobusu u Indiji, djevojka se bojala da kaže kako jedan muškarac trlja svoj penis u erekcij od njena leđa.

Svaki put kada bi o projektu pisao neki medij, javile bi mi se druge žene, koje bi željele moderirati lokalnim sadržajem. Nadamo se da ćemo stvoriti dobar zajednički resurs informacija, kako bismo mogle komparirati trendove iz različitih zemalja. Na neki način već možemo.

Jedna žena je iskusila seksualno nasilje u avionu, jedna na kućnom pragu od strane poštara, jedna, 16ogodišnjakinja, u knjižari. U Twitter diskusiji, kada je neko pitao da li se seksualno nasilje ikada dešava u tramvaju, pretražila sam databazu. Bilo je 25 slučajeva.

Nekada je bilo veoma teško nastaviti čitati. Bez ikakve finansijske podrške postalo je teško voditi administraciju, društvene medije, i odgovarati na pozive da se dostave podaci te da se drže predavanja u školama i na univerzitetima.

Ogromni uspjeh projekta nije bilo jedino što nisam očekivala. Jedan od najranijih komentara u databazi bio je: “Imate iskustvo seksizma jer ste inferiorne na svaki mogući način u odnosu na muškarce. Jedini razlog zašto postojite na ovoj planeti je da vas možemo jebati.” Poruka je završavala sa “Umrite molim vas.”

Iznenadio me ovaj neskriveni animozitet, kao i količina drugih hejtova, koji su uključivali sve, od eksplicitnih opisa porodičnog nasilja do prijetnji mučenjem, smrću i silovanjem.

No, kako su prijetnje postajale gore, tako je rasla mreža podrške. Svako ko opisuje feminizam kao pasivan pokret očito nikada nije doživio nešto kao ja u tim najgorim trenucima- podršku i savjet toliko mnogo žena i muškaraca. Tim od osam volontera mi pomaže da organiziram komentare koji pristižu, njih otprilike 1000 sedmično. Volonteri skupljaju Twitter i website unose. Koordinira ih Emer O’Toole.

Počele su pristizati priče o uspjehu. Na osobite načine, žene su se počele boriti. Jedna djevojka kojoj je dosadilo što joj zvižde i prilaze dok ide rekreativno trčati isprintala je majicu na kojoj piše  “priđi ako voliš feminizam”. Žena kojoj je dosadilo da joj na vratima traže muškarca, glavu kuće, počela je izvoditi šestogodišnjeg sina. Ljubiteljica fudbala je pisala vođi navijača da sjednu i porazgovaraju zašto su sve navijačke pjesme tog kluba mizogene. Priča po priča, i otvorio mi se svijet u kojem su žene pronašle snagu da govore o nasilju, uhođenju i seksualnom zlostavljanju na poslu.

Prošle godine u ovo vrijeme imala sam ideju. Ove godine čula sam 25.000 ženskih glasova koje su je pretvorile u mnogo više. “

Everyday Sexism Project nađite na everydaysexism.com i Tweet@EverydaySexism