Sigurnost i privatnost

Ali samo se šalio!

Tekst u potpunosti prenosimo sa portala Absolutely Maybe. Napisala: Hilda Bastian

Ja sam naučnica i crtačica stripova. Tako da sam prilično zainteresovana za empirijsko istraživanje humora. I voljela bih pričati o empiriji i seksističkim šalama, te gdje to vodi. Moj tekst je, dakle, odgovor na sljedeći narativ, kojim su se opravdavali komentari koje je u junu napravio nobelovac Tim Hunt

“Ali, on se samo šalio. Nije baš tako mislio. Pravo je normala lik, pravo je fin prema curama, nije nikog vrijeđao. Nije uvredljivo ako ti to tako ne percipiraš. Super je, fin, i prestani da ga osuđuješ. De popusti. U šta ide ovaj svijet. Ovo prepucavanje preko socijalnih mreža je gore nego sami komentari koje je on dao. U šta se pretvara ova demokratija.”

Počet ću sa istraživanjem o ozbiljnosti humora te pratiti tu liniju misli istraživajući potencijal za efektno smanjivanje seksizma. Neću pričati o profesionalnoj komediji, to je priča za sebe.

Naukom dominira mali dio svjetske demografije. Grupe koje nisu unutar fokusa ne mogu lako dobiti i zadržati poštovanje. Humor se može koristiti da se stvori brzo sklopivi most među ljudima. Ali isto tako može da pojača osjećaj marginaliziranosti nekoj socijalnoj grupi koja nema dovoljno društvenog prostora.

U sažetku dosad urađenih analiza do 2004. godine, Thomas Ford and Mark Ferguson naglašavaju:

“Ponižavajući humor (npr. seksističke ili rasističke šale) je humor koji ponižava, omalovažava, ili kleveta individue ili socijalne grupe… Ljudi postaju sve manje spremni da daju moralnu amnestiju ljudima koji vrijeđaju druge kroz šale. Seksistički i drugi diskriminatorni humor ima tačnu formulu. On se oslanja na to da ljudi reaguju na i prepoznaju stereotipe koji se nalaze u temelju tog humora. On od svoje publike traži da ne uzima zaozbiljno stereotipe. Ali, tražeći to, on ne ismijava same stereotipe, tako da oni još uvijek isto bodu i vrijeđaju.”

Ford i Ferguson su zaključili da ovakve šale ne kreiraju animozitet ka grupama prema kojima animozitet već ne postoji. One prema kojima već postoji neprijateljstvo su grupe na čiji se račun šali, te se na taj način reinstatiraju postojeće predrasude. Ako napravite šalu na račun žena i to vam prođe, oni koji gaje neprijateljstvo prema ženama će vidjeti svako protivljenje ovoj šali kao socijalnu sankciju za njihovo osobno neprijateljstvo prema ženama. Onaj ko smisli i kaže šalu ne mora biti aktivni mizogeničar da bi ohrabrio i druge da budu.

Utjecaj seksističkog humora može također da smanji želju drugih ljudi da aktivno učestvuju u borbi protiv diskriminacije. Uzmimo za primjer sljedeći kontrolirani eksperiment ( Ford et al. 2013 [PDF].) Grupa nad kojom je vršen eksperiment su bili muškarci radnici. Nakon što bi čuli neku seksističku šalu, oni koji su već imali visoke rezultate u ljestvici koja je mjerila neprijateljski seksizam su manje pokazivali spremnost da iskažu potporu akcijama koje bi unaprijedile jednakost među spolovima. Čak i kad bi to značilo da samo dignu ruku potvrđujući da bi učestvovali.

Šala nam govori nešto o onome ko je pravi, i o onome što oni misle da je prihvatljivo. Možete poslušati snimak razgovora sa Timom Huntom, kako bi čuli kako on gleda na ono što je rekao. 18. jula The Times je objavio dodatni materijal, u kojem Hunt također govori kako iskreno želi da žene nikada ne dođu u situaciju da ih povrijedi “čudovište kao što je on sam”. Ovo je naišlo na javno odobravanje.

Meni je samo veoma tužno, jer daje seksizmu priliku za simpatije. Dijelovi razgovora koji naglašavaju da je teško raditi sa ženama naučnicama zbog spolnih karakteristika je seksizam, kao što je seksizam zvati mlade naučnice “cure”.

Ovo ne ovisi o tome da li je izjava šala ili ne. Ako nije rečena zlurado, onda je samo manje neprijateljska; ali još uvijek je seksistička.

Kada je Hunt govorio o prednostima labratorija u kojima rade samo muškarci, on nije samo hipotetizirao neki nepostojeći svijet. Zaista postoje labratorije u kojima rade samo muškarci, i većinom su muškarci vođe labratorija. (Kao oni u kojima je Hunt radio.)

Pričajući o njemu, nameće se sljedeće pitanje. Da li eminencija igra neku ulogu? Da li to znači da ti se stvari lakše opraštaju nego nekome drugome?

U radu Jasona Sheltzera i Joan Smith navodi se da elitni mladi naučnici rjeđe zapošljavaju žene nego bilo koji drugi poslodavci. Bilo kakva suprotna poruka, čak i ako dolazi od njihovih drugara ili kolega, neće biti od pomoći. Seksističke šale i komentari formiraju jedan od faktora koji doprinose rodnom uznemiravanju na poslu, koje su mapirale Emily Leskinen i Lilia Cortina u 2014. Sistematskom meta analizom iz 2010. (Sandy Hershcovis i Julian Barling) pronađeno je da što je viši socijalni status osobe koja vrši uznemiravanje, to je veća šteta počinjena. Ovo mi se čini relevantnim i u javnoj sferi.

Iza riječi “ali to je samo šala” krije se implikacija da seksistički govor sam po sebi i nije tako ozbiljan. Ovo trivijalizira teret nepoštivanja i necivilizovanosti. Nepoštivanje na poslu je psihološki stresno i formira dijelove klime koji ohrabruju i odobravaju cvjetanje i rast diskriminacije protiv individua (kao što tvrdi Yang et al. u 2014.)

Editorijal Nature magazina govori kako u nauci, “diskriminacija protiv žena je duboko usađena u naše psihe”. Kada je riječ o svakodnevnom seksizmu, Janet Swim i kolege sugeriraju da ga ljudi često ne mogu vidjeti dovoljno jasno.“ Možda se ljudi ne identificiraju kao seksistički nastrojeni, pa onda zaključuju kako nemaju seksističke stavove jer ih prihvataju kao normalne. Rezultati iz studije ukazuju na to da muškarci češće imaju seksističke stavove nego žene, te da muškarci nemaju neposredna iskustva seksizma koji je upućen na njihov račun.

Socijalizacija osobe kao žene također komplikuje seksističke šale. Iako se humor može naći u drugim izvorima, kaže Jennifer Hay [PDF], ako se žene ne smiju muškim seksističkim šalama, govori im se da nemaju smisao za humor.

Nemanje smisla za humor dio je narativa “to je samo bila šala”. A meni se i ovo čini kodificiranim. Ako se ne smiješ na seksističku šalu, ili ako joj se suprotstaviš, također se stavljaš u opasnost da te se brendira kao osobu bez smisla za humor ili preosjetljivu feministkinju. Tu također nailazimo na društveni pritisak- svi želimo da se svidimo drugima- te uz to, pritisak da se bude dama, da se bude raja, čak i kada ljudi vrijeđaju naš spol. Nemoj preozbiljno shvatati svoj feminizam, jaranice!

Govoriti da žene pretjeruju kada traže jednakost među spolovima ili poštovanje je samo po sebi manifestacija modernog seksizma (pogledati studiju Susan Fiske i Michael North [PDF]. Govoriti ženama da se opuste oko pitanja seksizma je nova runda seksističkog ponašanja, namjerno proizvedenog ili ne. U sve većem broju se ovakvim komentarima targetiraju žene koje su bile zabrinute oko izražavanja svojih stavova. (pogledati tekst The Outrage Factor – Then and Now.)

Julia Becker i kolege ukazuju na to da se treba “vidjeti nevidljivo” , tj., razumjeti šta je zapravo svakodnevni seksizam. Ipak, nije dovoljno samo promijeniti seksističko ponašanje- ovo također zahtjeva empatiju.

Trening u svjesnosti o greškama u percepciji drugog spola je pokazao nešto uspjeha u akademiji, uključujući program WAGES  i jednu evaluaciju koju su uradile Molly Carnes et al.

Moramo da napravimo dovoljno sigurnu okolinu u kojoj se može protiviti seksističkom ponašanju, posebno kada dolazi od moćnih ili utjecajnih ljudi. Okolina mi nije izgledala dovoljno sigurno tokom incidenta sa naučnikom Huntom.

Nekoliko autora je također pisalo o tome kako je potrebno poštovati koristi koje donosi suprotstavljanje svakodnevnom seksizmu, koristi poput rasta u samopouzdanju.

Mi se suprotstavljamo seksističkom ponašanju mnogo rjeđe nego što mislimo da se suprotstavljamo- vjerovatno samo 50 % vremena (mada neke studije govore da je procenat i manji.)

Melanie Ayres i njen tim naglašavaju da inicijativa mladih žena da se suprotstave svakodnevnom seksizmu zavisi dijelom od individualnih, a dijelom od situacionih faktora. Postoje velike razlike u nivou spremnosti da preuzmu ovaj rizik, i ovo je također bitno napomenuti. Rizikovati upuštanje u borbu protiv ljudi koji imaju moć na radnom mjestu je jedan od standarnih načina na koji se mjeri veza ljudi sa rizikom.

Ayres tvrdi da je lakše ukazati na seksističke šale nego na druga seksistička ponašanja. Možda je ovo esencijalno za dobijanje samopouzdanja da se analiziraju druga ponašanja kojima se teže suprotstaviti.

Ipak, prvi je korak da se razumije da seksistički komentari nisu nimalo manje ozbiljni u formi šale.

Drugi je korak, čini mi se, socijalne prirode. Da, postoji mnogo toga što možemo uraditi kao individue da bismo razgrađivali svakodnevni seksizam. Ali ne možemo očekivati od ljudi da rizikuju svoje karijere. Treba nam bolja podrška. Treba nam kolektivna akcija kako bi društvena promjena bila moguća. Internet i digitalna komunikacija puštaju valove i valove seksističke i mizogene gadosti veličine nečega što nikada do sad nismo vidjeli. Ali ovo također omogućava novi val feminizma, piše Rebecca Solnit: “…građenje argumenta komentar po komentar, propitivanje, testiranje, restatiranje i cirkluiranje dužih obrana na blogovima, u esejima i izvještajima. To vam je kao da gradite kuću: mnogo ljudi donosi iskustva, ideje, analize, nove pojmove i načine rada. Trebamo dati priliku “Twitter feministkinjama” da rade svoje, ne grditi ih.”

Rodna jednakost je nasljedno disruptivna onima koji uživaju u udobnosti statusa quo: sve što je promjena će mnogima biti zbunjujuća. Naravno, ne možemo znati šta će nam donijeti dubinski i dugotrajan napredak. Ali definitivno neće doći iz bivanja damom.

* Hilda Bastian na svom blogu izražava osobne stavove i oni nisu nužno stavovi Nacionalnog Instituta Zdravlja ili U.S. Health and Human Services Departmenta.