Feminizmi Sex

Koliko majčinstva žena može (mora) podnijeti?

Priroda nam je odredila spol, društvo nas je (na)učilo rodu. Prošlo stoljeće smo provele učeći sebe, a i društvo, da žene (ipak) nisu građanke drugog reda. I dok pokušavam objediniti žensku povijest u općevažeće činjenice, posustajem i odustajem, jer me pri svakoj promišljenoj tvrdnji svjetska današnjica demantira… Nastojati ću stoga usredotočiti misli na žene prosvijetiteljskih država i smjelo izjaviti da nas činjenica da smo rođene u ženskom tijelu ne mora više sputavati u novostečenoj slobodi da budemo što god poželimo, niti naš(e) identitet(e) moramo više graditi u patrijarhalnom zrcalu.

Do trenutka kad poželimo biti roditeljica

Današnja žena – pod uvjetom da je dovoljno jaka i osviještena – može si uzeti pravo i ne biti majka. Biti samo žena. I sve je manje prijekornih pogleda društva ako se odluči ne biti ono za što ju je priroda odredila. Ponovno mi opasnost rastućeg svjetskog religijskog fundamentalizma i povratak patrijarhalnim matricama moći prekida tok misli… Poznatoj feministkinji Simone de Beauvoir često se spočitavalo što nije majka, optuživalo ju se da mrzi majčinstvo, istodobno nitko se nije našao za shodno zapitati, zašto je njen partner, poznati filozof Jean-Paul Sartre, bez potomstva. Je li danas uistinu drugačije?

Ako žena odluči biti majka, (p)ostaje neslobodna. Društvo ju uči da – od trenutka začeća – stiša svoje druge identitete, sve svoje ambicije, zahtjeve, želje i nadanja. Iako joj se pruža mogućnost izbora neprihvaćanja trudnoće, najžešći tamničari njene seksualnosti i njenih reproduktivnih prava – vjerski dogmatici – postaju sve glasniji u oblikovanju društvene svijesti i državnih zakona. Od trenutka začeća (ako ne već i ranije?) ženino tijelo prestaje biti njeno vlasništvo (ako je ikad uopće i bilo?), njen ženski identitet utapa se u identitet požrtvovane i brižne roditeljice.

Rodiljino je da rodi. Što prirodnije. Carskim rezom novorođenčad ostaju zakinuta hormonom ljubavi. Carskim se djeca ne rađaju, nego „vade“. Na naslovnicama novina pojavljuju se žene koje su se odvažile roditi doma. Dojiljino je da dijete doji. Dugo doji. Da ne nudi bočicu, kamo li adaptirano mlijeko. Da ustraje u kroničnoj neispavanosti, da doji na zahtjev. Jer i jedna bočica je previše… Dohrana počinje pripravljenim namirnicama po mogućnosti iz ekološkog uzgoja. Stručna literatura savjetuje kako zgnječiti mrkvicu u neslani obrok, djetetu omogućiti spavanje u zajedničkom roditeljskom krevetu, kako odgojiti najsretnije kompetentno dijete u kvartu. Vrhunac majčinstva nisu više ni platnene pelene, nego bespelenaštvo, koje “svaka majka…” može prakticirati “a posebno ako ima podršku i pomoć šire obitelji – baka, djedova, braće, sestara…“.

Gdje su očevi?

Nemali broj knjiga i članaka o roditeljstvu, emisija o odgoju, bezbroj savjeta koje kruže virtualnim svijetom … sve njih čitaju, njihove savjete slušaju, u njima i o njima razmišljaju, raspravljaju, njih slijede i primjenjuju… majke.

Gdje su očevi?

Zašto je bitno u novinskom članku spomenuti da majka doji prije odlaska na posao i da sagolom cicom uletava nakon posla? Zašto je bitno spomenuti da poznata umjetnica ima pomoć čak pet žena, dok se nigdje u članku ne spominje otac i njegov doprinos odgoju i brizi za vlastito dijete? Zašto je bilo bitno spominjati da saborska zastupnica doji? I zašto se trenutačna ministrica mora slikati s pregačom oko pasa?

Gdje su očevi?

Poticajno roditeljstvo zvuči ohrabrujuće, no društvo nas i dalje (posebice u ozračju ponovno probuđenih tradicionalnih vrijednosti neokapitalističkog društva) uči da dijete treba majku, dažena treba poslagati prioritete, da se ona mora odlučiti. Budući otac ne mora ništa “poslagati” niti “odlučivati”, iako rođenjem djeteta i on postaje ne manje bitan roditelj. On biva pošteđen intimnih pitanja prilikom zapošljavanja, njega se ne gleda sumnjičavo ako se pohvali da je roditelj. Rijetki koriste porodiljni, još rijeđi uzimaju dan bolovanja ili neplaćeno u slučaju djetetove bolesti. Ako (barem) jedan roditelj mora ići privređivati za obitelj nije teško pretpostaviti kome su upućeni zahtjevi i odgovornost za roditeljstvo. Njena obaveza, njena etika brižnosti, njena odgovornost, a napose i njena krivica. Tko će biti osoba koja će djetetu pružiti bliskost, toplinu i emocionalnu podršku, poticati razvoj u prvim godinama njegova života? Ona koja (ionako) pruža sebe – na zahtjev!

članku sa Libelinog portala stoji:

“Otac koji preuzima dio kućanskih i obaveza vezanih uz brigu za dijete svakako popravlja situaciju.”

Nije bit emancipacije da muškaracpomogne partnerici u kućanstvu, niti da svojim doprinosom popravlja situaciju, niti da preuzme dio kućanskih obaveza (već kratkoća riječi “dio” sugerira omjer njegovih “preuzimanja”), niti da ih odrađuje po nekoj direktivi… Betty Friedan svela je rodnu podjelu kućanskih poslova na jednostavan obrazac: muškarcu je pružena obaveza mijenjanja žarulja po uzoru na biblijskog oca i principu “i bi svijetlo“, ženi je dodijeljeno čišćenje wc školjke uranjanjem ruke u obiteljski smrad.

Majčinstvo znači posao – tvrdi Alice Schwarzer – mnogo posla, besplatnog posla, za korist djece, muškarca i cijele zajednice. Kako nagovoriti ženu da se dobrovoljno prihvati tog posla? Sigurno ne očekujući da razvije emocionalnu vezu s usisivačem ili perilicom za pranje rublja, nego upravo preko brige za potomstvo, ustvrdila je još 1976. cinično Simone de Beauvoir. I marksističke feministkinje su tradicionalnu marksističku analizu proširile uspoređivanjem rada u kući s radom u kapitalističkim poduzećima. Zanimljivo je da su marksisti – muškarci nota bene – smatrali da bi – u cilju klasnog oslobođenja žena – državne institucije trebale preuzeti brigu o skrbi djece (kroz vrtiće) ili prehrane obitelji (kroz javne kuhinje). Nasmijala me njihova ideja da brigu oko kućanstva prebace na pleća države.

Prihvaćajući ulogu majke, žene pristaju na određen stupanj neslobode i zavisnosti od partnera ili zajednice. Njena ljudska nesloboda je proporcionalna majčinskoj požrtvovnosti. Ona žena, koja je spremna svoje prošle identitete potpuno žrtvovati za novostečeni status majke i kućanice je u ekonomsko-financijskoj, a zbog ljubavi prema djeci, u emocionalno-socijalnoj ovisnosti od (uglavnom imućnijeg) partnera, a i zajednice. U teškim, ali ne manje rijetkim trenucima raspada zajednice žena postaje itekako svjesna svog nezahvalnog položaja, koliko je god u sretnim danima bila spremna svoj odabir nekritički i naivno braniti. Pozitivno zagovaranje ženskog prava na nemajčinsku i nepartnersku osobnost i intimnost, na vanobiteljske interese, napose na njen vlastiti bankovni račun, imovinu i zaradu doživljava se kao napad na svetu romantičnost (van)bračne zajednice.

Ona žena koja nakon određenog rodiljnog dopusta odluči izaći iz svoja četiri zida privatnosti i kročiti ponovno u društvo, shvaća da nikad više neće uspjeti dosegnuti poslovni uspon svojih muških kolega, koliko god sposobnija bila i da njene obaveze oko kućanstva i roditeljstva neće postati manje zato što je zaposlena. Ona žena kojoj je povratak na posao surova nužnost, posebice ako je u statusu samohranog roditelja, najneslobodnija je karika neoliberalističkog kapitalističkog sustava. Naposljetku ostaje ona čije ime puni naslovnice novinskih stupaca i izaziva zgražanje društva – jer se radi o ženi koja se ubrzo nakon poroda usudila majčinsku ulogu staviti u drugi plan. Muškarac koji se pola sata nakon rođenja djeteta vrati poslu smatra se savjesnim zaposlenikom, ako to učini žena ona je loša majka.

Nepatvorena rodna ravnopravnost moguća je kad društvo na isti način vrednuje i obavezuje muškarca koji postaje roditelj, kao što to sad čini sa ženom. Kad očinstvo za muškarca bude značilo i pravo, ali i obavezu biti roditelj. Roditeljstvo nisu samo šetnje na svježem zraku. Roditeljstvo nije samo igra, koliko god ona bila intenzivna. Roditeljstvo nije samo poljubac i zagrljaj. Roditeljstvo nije samo reći “volim te”. Roditeljstvo je stalno i unaprijed misliti, zapamtiti, ne zaboraviti, odlučiti – napraviti! Postajući roditelj muškarac će morati polaganijim korakom nastaviti u svojim dosadašnjim životnim stremljenjima. Njegov korak će se morati prilagoditi malim koracima njegovog potomka.

Rodna ravnopravnost moguća je samo ako se ona prvo utka u partnerski odnos. Kad muškarac današnjice preuzme odgovornost za obiteljsku zajednicu, ne samo kroz materijalni doprinos, pri tom prilično bezbrižno uživajući u čarima roditeljstva, nego i preko onih roditeljskih sastavnica koje se svakome čine tako dosadnima, mrskima, svakodnevno zatupljujućima – kućanskih poslova. Jer ta kuća je i njegov dom, a toj djeci je i on roditelj. Ženino pravo je dijeliti podjednako ljepotu svijeta, kao što je njegova obaveza preuzeti podjednaku odgovornost za zajedničko kućanstvo. Ravnopravni partner će preuzimanjem te svakodnevne odgovornosti dati svoj doprinos zajednici, uspostaviti prisniji odnos sa svojom djecom, a majci vratiti dostojanstvo žene.

„I still think it’s important for people to have a sharp, ongoing critique of marriage in patriarchal society — because once you marry within a society that remains patriarchal, no matter how alternative you want to be within your unit, there is still a culture outside you that will impose many, many values on you whether you want them to or not.”

bell hooks

Tekst preuzimamo s prijeteljskog bloga emsa.in